Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Miroslav Bata Petrović
17/12/2013

O finansiranju nacionalne kinematografije

Nema „nacionalne kinematografije“ bez nacionalne potpore. To znači ulaganja države u kinematografiju, ali ne u onaj njen deo koji ima komercijalne pretenzije, već u one filmove koji teže ka umetnosti (čitaj, komercijalno neizvesne). Komercijalni filmovi imaju tržište, pa ako su uspešni, tržište će ih nagraditi, a ako nisu uspešni ne treba ni da postoje. Ni oni, ni njihovi producenti. Umetnost je nešto drugo. Nijedan narod, nijedna nacionalna kultura, ne može da opstane ako ne ulaže u svoju umetnost. To je deo njene duhovnosti, identiteta, civilizacijska legitimacija, baš kao i zakoni o ljudskim i imovinskim pravima, pravima na slobodu, demokratiju, nacionalna i verska opredeljenja, slobodu kretanja, mišljenja i javnog izražavanja. Kakav je to narod ili država koja ima sve zakone po međunarodnim i civilizacijskim standardima, a nema svoju autentičnu i razvijenu kulturu i umetnost? Telo bez duše! E, zbog te duše država mora da ulaže u njeno stvaranje i ne prepušta je golim zakonima surovog tržišta.

U Francuskoj, na primer, čija je godišnja produkcija više od stotinu filmova, na konkursu za budžetska sredstva prolaze samo oni sa visoko-umetničkim pretenzijama (desetak dugometražnih i pedesetak kratkometražnih). Oni drugi, sa komercijalnim ciljevima i ne pokušavaju da prevare državu, jer znaju da su pravila igre veoma stroga, da u komisijama sede umetnici nepokolebljivog i nepodmitljivog integriteta, koji svaki i najmanji, umetnički promašaj smatraju svojom ličnom brukom.

Kako kod nas funkcioniše sistem finansiranja kinematografije? Prividno demokratski, a ustvari, sve je „ispod žita“. Na nekoliko konkursa (dva za dugometražni film, dva za kratkometrežne i jedan za razvoj scenarija) prijavi se nekoliko stotina pretendenata. Bar deset puta više nego što naš budžet može da izdvoji za kinematografiju. Onda na snagu stupa ono „ispod žita“, moglo bi se slobodno reći – mafijaške ekipe.

Poznata je činjenica da, pored geografskih odrednica, i svaka branša kod nas ima svoju mafiju. Mnoge smo tek nedavno otkrili. One se zovu: „zemunska“ (malo kasno, ali smo je ipak otkrili), surčinska, dorćolska, novosadska, požarevačka, valjevska, ali i „narko-mafija“, „carinska“, „stečajna“, „drumska“, „građevinska“, „zatvorska“, „sportska“, „medicinska“, „farmaceutska“, „bankarska“…, da ne nabrajamo više. Tako imamo i „filmsku mafiju“. Samo nju još nismo zvanično otkrili, a ona još uvek uspešno fukcioniše, okupljena u nekoliko grupa i vidova.

Lobistička mafija – okupljena je oko nekoliko centara i „uglednika“ koji klasičnim lobiranjem utiču na ishode konkursa, na rad festivalskih selektora i žirija, čaršijsko javno mnjenje… Dakle, usmerena je na manje izvore novca i na publicitet pojedinih ličnosti i centara. Istina, na tim izvorima, neki put prođe i neko izvan „lobističkih grupa“, prosto, zbog „običnog propusta“, ili na zahtev državnih činovnika iz tih lanaca, zbog njihove sigurnosti – „da se Vlasi ne dosete“.

Kao poseban oblik ovog lobističkog delovanja uočavamo nekritičko forsiranje mladih autora od strane njihovih profesora, koji često sede u festivalskim žirijima i konkursnim komisijama ili, pak, imaju uticaja na njih. Naravno da se mladima moraju davati šanse, ali u ovom slučaju ključne reči na koje ukazujemo su „nekritičko forsiranje“. Jer, ti pedagozi svoje pulene najčešće forsiraju zato što su epigoni i klonovi svojih profesora, a ne zato što su neosporno talentovani i originalni. Pored toga, parola „šansa mladima“ bezopasna je dimna zavesa za eliminaciju i potiskivanje iskusnijih autora, pa i veterana, od kojih bi mladi autori mogli da nauče ponešto novo i drugačije od onoga čime ih profesori indoktriniraju.

Mito-manska mafija – okupljena je oko nekoliko krupnijih klanova i usmerena ka bogatijim finansijskim izvorima, javnim preduzećima, privrednim sistemima, bankama i velikim televizijama. Metodologijom mita i korupcije, izvlače se velika sredstva za „mega projekte“ ili velike televizijske serije, kroz koje se opere dobar deo novca, prelivenog u privatne džepove; korumpirani darodavci i sponzoiri pokrivaju se dugačkim reklamnim blokovima i izmistifikovanom „gledanošću“; (naravno, ovde uglavnom nema ni traga od umetnosti); Elitistička mafija – okupljena je oko nekoliko uglednih reditelja s političkim pozicijama, za koje ne važe nikakva pravila igre, nikakvi konkursi, kojima se, pod pokroviteljstvom vladajućih političkih krugova, sredstva daju u neograničenim količinama za svaku budalaštinu koju smisle. (Pošto ni drugima nismo pominjali imena, nećemo ni ovim novim „Bulajićima“, koji su uvek dobri sa svakom političkom garniturom). Kada oni ne snimaju sa svojim zatvorenim, klanovskim ekipama, najsrećniji su ostali filmski radnici, jer im se za kratko budi nada de će u budžetima ostati nešto i za njih.

Jasno je da su mreže veoma jake, uticaji izukrštani, interesi višestrani i da još dugo niko neće imati hrabrosti da takne u ova oligarhijska osinja gnezda, jer u njima ne sede neki anonimni carinici, putari, lekari i dileri, već likovi ovenčani nagradama, nominacijama, društvenim priznanjima, a i povezani su s krupnim političkim zverima… Još manje sme da se istražuje koliko je ko para dobio, ili šta je sa nekoliko desetina „projekata“ za koje su data ogromna sredstva iz budžeta, a oni nikada nisu završeni (mnogi ni započeti).

Boris Mitic
  • Save
Previous post Kuda tone ovaj brod – Decenijsko propadanje eks-jugoslovenskog dokumentarnog filma
Ingrid Bergman
  • Save
Next post Ingrid Bergman
Share via
Copy link
Powered by Social Snap