Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Miroslav Bata Petrović
23/12/2013

O festivalima

Ni manje zemlje ni više festivala. Naša nacionalna opsesija su festivali. Ali kakvi festivali? U punom smislu karnevalski, koji se organizuju parade radi; na kojima se promovišu više oni koji ih organizuju ili finansiraju, nego sami programski sadržaji kojima su namenjeni. Mali je broj onih koji se istinski bave filmom.

Samo na listi Ministarstva za kulturu Republike Srbije, kao „manifestacije od izuzetnog kulturnog značaja”, nalazi se oko 60 manifestacija koje imaju prefiks „festival“; u ovaj broj nisu ubrojane manifestacije koje se deklarišu kao „smotre“, „revije“, „dani“, „susreti“, „sabori“, „bijenali“, „trijenali“ i slično, iako veći deo i ovih manifestacija, takođe, ima takmičarski karakter, dakle sve atribute festivala… Ako bismo i njih ubrojali, toga bi bilo preko stotinu. Treba zamisliti, dalje, koliko festivala, revija i smotri, ima na regionalnim ili lokalnim nivoima, dakle onih koji se ne finansiraju iz republičke kase.

U toj masi festivalskih manifestacija, dvadesetak ih je filmskih, od kojih se mnogima ne može naslutiti ni obim, ni karakter, ni smisao. Festivali bez ideje i koncepcije, s ukusom i mirisom jagnjetine. Verovatno većina ne zaslužuje ni lokalnu, a kamoli državnu podršku. Međutim, zahvaljujući nekom uticajnom čoveku iz zavičaja, našli su se tu na republičkoj listi finansiranja i sad – šta je tu je – pare im se daju po inerciji.

Pre nego što se pozabavimo pitanjima oko nacionalnih festivala, prokomentarišimo na trenutak međunarodne. Njih naizgled nema mnogo. U oblasti dugometražnog igranog filma: FEST i „Festival autorskog filma“ (oba u Beogradu), zatim, Palić, Novi Sad, Leskovac; u oblasti dokumentarnog i kratkometražnog filma: „Sedam veličanstvenih“, „Beldoks“, Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma; te oni koji su zbog svojih specifičnosti najmanje problematični: „Balkanima“ – Festival alternativnog filma, Festival podvodnog filma, Festival etnološkog filma, Festival arheološkog filma, Festival studentskog filma (svi u Beogradu), Bijenalni festival animiranog filma u Čačku – Animanima…

Moguće je postaviti niz pitanja, na koja obično niko ne odgovara: „Da nije previše uvoza? Da li baš to sve toliko vredi da bi bilo finansirano iz državnog budžeta? Da li je moguća racionalizacija spajanjem pojedinih festivala? Da nije prevelika koncentracija festivala u Beogradu?…”

Kada je reč o uvozu, stav potpisnika ovih redova nije negativan prema uvozu tuđe kulture. Ona je svakako potrebna, i kao informacija, i kao doživljaj, i kao mogućnost određivanja nas – gde smo u odnosu na svet. Međutim, ima se utisak da se proporcionalno mnogo više para izdvaja za uvoz tuđe kulture, nego za produkciju sopstvene. O izvozu da i ne govorimo. I to ne samo u oblasti filma. Racionalizacija kroz spajanje festivala, preciznije festivalskih programa, nameće se kao neophodna mera, jer je primećeno da se u većini programa ponavljaju najbolji filmovi, a ostaci programa se popunjavaju bezvrednim ili sumnjivim naslovima. Zašto onda ne napraviti jedan reprezentativan program koji će biti prikazan u svim gradovima koji žele da imaju međunarodnu filmsku manifestaciju?

Poseban problem čini velika koncentracija festivala u Beogradu, koji ne samo da je prezasićen manifestacijama, već se često stvaraju situacije da i oni koji bi želeli sve da vide ne mogu da stignu, jer se manifestacije poklapaju. Postojanje jednog koordinacionog tela, koje bi regulisalo haos u beogradskim kulturnim dešavanjima, postavlja se sve više kao neophodnost. S druge strane, pitanje decentralizacije kulture, takođe je imperativ pred onima koji se zvanično bave našom kulturnom politikom. Ta decentralizacija ne može da bude ono što je godinama proklamovalo Ministarstvo za kulturu, a to je „izdvajanje sredstava za kruženje beogradskih kulturnih proizvoda po unutrašnjosti zemlje“, već izdvajanje sredstava za stimulaciju stvaranja autentične kulture u lokalnim centrima širom zemlje. (Podrazumeva se da bi na tu „stimulaciju“ i lokalni izvori bili obavezni da učestvuju). Ovako, opet se ulaže u beogradske institucije kulture, a unutrašnjost se održava u provincijalnom statusu pasivnog potrošača beogradske kulturne i umetničke produkcije – nešto nalik nekadašnjem „Selu u pohode“. To, jednostavno, nije decentralizacija kulture!

Vratimo se sada pitanjima vezanim za „nacionalne“ festivale. Naravno da nema ni nacionalne kinematografije bez ozbiljnog nacionalnog festivala i to u onakvom obimu i sadržaju, kakav smo nekada imali u Puli. Samo bez političkih ključeva i zakulisnih mešetarenja. To bi značilo manifestaciju na kojoj bi se vršila godišnja smotra svih oblika filmskog stvaralaštva u nas, od dugometražnih igranih, preko dokumentarnih, kratkih, animiranih, studentskih, neprofesionalnih, srednješkolskih i pionirskih filmova. Svaka od ovih vrsta imala bi svoj zasluženi prostor za prikazivanje, ali i neophodne debate u kojima bi se, sa autorima i drugim činiocima kinematografije, razgovaralo o dometima pojedinih dela. Tu bi, takođe, bili organizovani i drugi oblici teorijsko-estetskih razmatranja svih problema vezanih za kinematografiju (predavanja, „okrugli stolovi“)… Tako bismo dobili jednu izuzetno čistu radnu maniferstaciju, koja ne samo da bi pokazivala šta je u prethodnoj godini urađeno u oblasti filma, već koja bi imala uticaja na buduće pravce kretanja domaće kinematografije. To svakako ne bi trebalo da bude manifestacija sebe radi, crvenih tepiha radi, ili radi šepurenja pojedinih ličnosti koje vole da se osećaju „kao da su u Holivudu“.

Naša neumerena festivalomanska strast nameće nekoliko ozbiljnih pitanja, koja upućuju na potrebu revizije:

Koji sada postojeći festivali, generalno, imaju smisla, a koji nemaju? Koji su imali smisla, pa ga više nemaju? Ko i po kom kriterijumu pokreće nove festivale? Ko odlučuje o tome šta je našoj kulturi stvarno potrebno, a šta nije? Ko odobrava nekim manifestacijama da budu međunarodne i da nas reprezentuju pred svetom? Ko svemu tome daje, ili treba da da licencu?

Licence moraju da postoje – naravno, po utvrđenim pravilima, kriterijumima i sa preciznim standardima. Sve ostalo je haos i kulturna anarhija; situacija u kojoj svako može da pokreće festivale kada hoće, gde hoće i kako hoće, da svemu tome daje „nacionalni“ ili „internacionalni“ karakter i da na osnovu toga traži pare iz budžeta koji pune poreski obveznici.

Činjenica je da smo posle raspada Jugoslavije ostali bez „Pulskog festivala“, godinama našeg najvažnijeg filmskog susretišta. Njegovu funkciju delimično je preuzeo Herceg Novi, ali nikada tako uspešno kao što je to bila Pula. Sada, posle odlaska Crnogoraca, ostali smo i bez Herceg Novog. Niš i Vrnjačku Banju ne treba stavljati u kontekst ove priče, jer oni nikada nisu ocenjivali filmove u celini. Ako tome dodamo još i činjenicu da je Beogradski festival dokumentarnog i kratkometražnog filma, posle 50 godina nacionalnog karaktera, postao međunarodna filmska manifestacija, sa domaćim filmom u drugom planu, onda je jasno da nam je nov nacionalni festival stvarno neophodan. Ali, svakako, ne u Beogradu.

U svakom slučaju, festival bi trebalo locirati na više mesta, u formi simultanog održavanja, s jednim centrom u kome bi bilo zvanično sedište festivala. Savremena digitalna tehnologija, omogućava lako i brzo dubliranje programa, pa bi više sredina, istina u digitalnom formatu, mogle da imaju celovite festivalske sadržaje, ili delove sadržaja, koji se dešavaju u glavnom festivalskom centru. Oni bi mogli da organizuju svoje lokalne žirije, susrete s autorima, „okrugle stolove“, tribine, predavanja, s ciljem da što više ljudi, u više centara, učestvuje u javnom vrednovanju nacionalne kinematografije. Gotovo cela zemlja bi mogla da bude uključena u jednu ovakvu manifestaciju i da desetak dana živi u znaku domaće kinematografije. To bi bio dobar početak stvaranja baze za ozbiljnije širenje filmske kulture među našim običnim svetom. Sineasti bi mogli lakše, izbliza, da upoznaju i oslušnu svoju publiku, pa bi verovatno, kao posledica toga i naši filmovi postali drugačiji, a svetu, van naših granica, interesantniji.

Dakle populizam, ne elitizam, a svi bi dobili. Izgubili bi jedino oni koji maštaju da u svojim malim palankama, osnuju svoje male „nacionalne festivale“ i da na tim „malim seoskim priredbama“ oni budu glavni.

Ingrid Bergman
  • Save
Previous post Ingrid Bergman
Mućke
  • Save
Next post Legendarne „Mućke” – Only fool and horses
Share via
Copy link
Powered by Social Snap