Advertisement Section

Izvor: FIlmske radosti | Pulse.rs
Autor: Dean Šoša

Činjenica da je neki film režirao Volter Hil (Walter Hill) brojnim je gledaocima pre 20ak, 30ak godina bila važnija od one da u njemu nastupa neka velika glumačka zvezda. Volter Hil nikada nije bio „hit mejker” kategorije Spilberga ili Lukasa, no njegovo je ime predstavljalo garanciju vrhunskog filmskog užitka svim onim gledaocima kojima su od posebnih efekata ili pomodnih tema važnije bile snažne priče i još snažniji likovi. U Hilovoj filmografiji nemoguće je pronaći prelomno ostvarenje koje bi u raznim filmskim povestima i periodizacijama zauzelo onakvo mesto kakvo zauzimaju Huperovi „Goli u sedlu” ili Penov „Bonnie i Klajd”. Njegovi se filmovi ne pojavljuju na top 10 listama poput Copolinih „Kumova” i „Apokalipse danas”, no opus Voltera Hila jedan je od ključnih za razumijevanje tzv. „Novog Holivuda”.

Neretki kritičari omalovažavaju današnju američku kinematografiju zazivajući doba „Novog Holivuda”. Istina je zapravo da su kasne 60-e i rane 70-e godine, kojima se često pridaje golema važnost, zapravo jedno od najtmurnijih razdoblja američkog filma. Filmovi koji u raznim enciklopedijama i leksikonima stoje kao međaši, poput „Boni i Klajd”, „Golih u sedlu”, „Ponoćnog kauboja” ili „Diplomca”, uglavnom su drugorazredna roba, parčence koje sračunato urušavaju klasičnu američku narativnu tradiciju, ali ne uspostavljaju nikakvu novu, gubeći se u nihilizmu svojih autora i njihovu pomodnom pristajanju uz tada aktualna društvena i umetnička strujanja, posebno banalno koketirajući sa supkulturom.

Pravi „Novi Holivud” donosi tek oni koji staro nisu rušili nego promišljeno obnavljali – odlični pripovedači Džon Karpenter, Piter Bogdanovič, Džon Milijus, Lukas, Spilberg i mnogi drugi velikani, poput recimo Brajna De Palme i Martina Scorsezea, koji su se od kratkotrajnih dekonstruktora ubrzo preobrazili u obnovitelje klasične narativne tradicije, ili danas posve zaboravljenog Dika Ričardsa. Važnu ulogu u svemu tomu odigrao je i Volter Hil, uz Milijusa najveći tradicionalist među svim spomenutim filmadžijama, čija „Južnjačka uteha”, upravo objavljena na DVD-u, jasno svedoči o svemu najboljem što je pravi „Novi Holivud” ponudio.

Priča „Južnjačke utehe” dobro je poznata svakom imalo upućenijem filmofilu: tokom rutinske vojne vežbe u močvarama Luizijane, rezervisti američke Nacionalne garde isprovociraju lokalno stanovništvo Cajune ukravši im čamce i pucajući na njih ćorcima, nakon čega ih ovi počnu surovo proganjati i jednog po jednog ubijati. Poput svih najboljih „novoholivudskih” i „staroholivudskih” filmova, i Hilov odlično funkcioniše na nekoliko nivoa. Najšira publika u „Južnjačkoj utesi” može uživati kao u prvorazrednom akcijskom trileru, savršeno režiranoj igri mačke i miša progonitelja i progonjenih, krcatoj antologijskim scenama egzekucije. Na tematskoj razini, „Južnjačku utehu” moguće je iščitavati kao suptilnu studiju nemogućnosti komunikacije, kako među različitim civilizacijama, tako i pojedincima unutar njih.

Osim toga, „Južnjačka uteha” je izuzerno uspela alegorija američke intervencije u Vijetnamu: skupina nepripremljenih Amerikanaca iz srednje i niže klase bez nekog razloga baulja po šumetinama, skrivajući se pred tehnički inferiornijim ali inteligentnijim neprijateljem, koji se odlično snalazi na vlastitom terenu. „Južnjačka uteha” je, nadalje, izuzetno podatan materijal za analizu strukturalne povezanosti priče i putovanja, no isticanje svakog delića bogatog značenjskog potencijala „Južnjačke utehe” ne smie se događati na štetu stilsko-tematskog jedinstva Hilovog filma. Nijedan element „Južnjačke utehe”, od briljantne fotografije i muzike do povremeno baroknog stila, ne upada u oči upućujući sam na sebe: svaki je delić Hilovog kosmosa funkcionalno uklopljen u celinu.

Nekada veliki autor, Volter Hil danas uglavnom životari na televiziji (za nagradu pilot-epizode serije „Deadwood” nagrađen je Emijem!). Poslednji pravi film Hil je režirao pre 10, ako ne i 20 godina. Mnogo se toga u američkoj kinematografiji promenilo od vremena kada je Hil bio jedan od nezinih najzanimljivijih protagonista, no krivic za propast Voltera Hila sigurno ne treba tražiti u drukčijoj strukturi današnje bioskopke publike niti među holivudskim producentskim sumanutostima. Hil je jednostavno davno izgubio autorsko nadahnuće i posve je neverojatno kako je savršenu „Južnjačku utehu”, „Ratnike podzemlja”, „Jahače na duge staze”, „Vozača” ili debitantsko remek-delo „Teška vremena” mogao režirati isti čovek koji potpisuje boksersku glupost „Nepobedivi” ili „Divljeg Billa”.

Pasji zivot
  • Save
Previous post Pasiji život (Alehandro Gonzales Inaritu, 2000)
The Hobbit: The Desolation of Smaug
  • Save
Next post The Hobbit: The Desolation of Smaug (Peter Jackson, 2013)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap