Advertisement Section

Evropski autorski film ostavlja iza sebe period kada je rumunski talas bio predominantan. O bugarskom filmu u tom smislu se ne zna puno. Eliza Petkova, Maja Vitkova, Konstantin Bojanov, Kristina Nikolova su neka od ima koja se s vremena na vreme pojave na mapi značajnih festivala, uglavnom ne previše zapaženo. Ipak grupa autora okupljana pod nazivom Raketa dobija izvestan oblik iza kojeg je stala I sama rediteljka filma Bezbog dajući im posvetu u odjavnoj spici. Kroz uspeh ovog filma, naravno, skrenula se pažnja na zapostavljene bugarske autore na najbolji mogući način.

Film Bezbog je svakako jedan od onih koji je obeležio prošlu godinu. Osvojio je glavnu nagradu na Festivalu u Lokarnu, osvojio Srce Sarajeva i još desetak nagrada i nominacija. Ralica Petrovna, rediteljka i scenaristkinja, kao debitantkinja ovim dugometražnim ostvarenjem, jednostavno i vrlo svedeno otvara nov pogled na društvene odnose koji su na vrhuncu nekakvog patološkog ekvilibrijuma. Glavna junakinja, Geba, je mlada devojka koja radi u programu pomoći starim i siromašnim ljudima. Medjutim ona je zavisna od morfijuma a svoj posao zloupotrebljava krađom ličnih karti, pasoša, identiteta zaboravljenih i onemoćalih ljudi. Prodajom tih dokumenata uviđamo širi krug mehanizma zločina u koji su upleteni policija i sud. Svedenim glumačkim postupkom protagonisti se kao u Ozuovim ili filmovima Rubena Ostlunda, mozda Rejgadasa, drže minimalistički jer je razvoj odnosa i događaja već po sebi dovoljno snažan. Kamera iz ruke je često mirna kao da naglaša prisustvo osobe do trenutaka zamućenja sa pojačanom tenzijom koja se ponekad naglašava u scena između likova.

Smela i dobro napisana drama jednostavne baze polazi od portretisanja devojke, njene distance prema svetu i uzdržanosti koja se lomi kasnije. Preko nje se širi krug odnosa, likova i uopšte okvir filma razvija ali nenasilno, jednostavno i uzorno. Takav dramaturški jezik scenaristkinje i rediteljke Ralice Petrova bez dijaloga gradi atmosferu mesta, zajednice i uopšte okoline i prirode koja se suprostavlja likovima. Realizam koji je sirov ali koji odstupa od tipične dokumentaristike već na poetski način u sukobu likova, ili slike i dijaloga i uopšte tretmana zvuka i boja postaje neobičan i pomalo izmešten. Kamera je nekada direktna, sasvim mirna ispred lica u gro planu. Nekada su preovladjuju donji uglovi, rakursi koji provociraju blago ili totali da se pojača duh onoga što se odija na suprotnoj strani od svega što se dešava u drami likova i sudbina. Ili polivanja bez fokusa koja se čine spontana a nekada samo napetost unutrašnjeg potiskivanog stanja koje se odvija u sceni,kadru.

Ovaj se film mogao zvati I Bez ljubavi. Zvjagincev i Petrova vode jako zanimljiv dijalog s tim da bih mogla reći da je Petrova ipak optimistična pored svega na kraju svog filma. Tu se ipak dolazi neobično do nečega što je veće od malverzacija, korupcija i zločina. Stanje entropije se narušava na neobičan i nenametljiv način, čini se. Zvjagincev nije ostavljao mesta za bilo kakve komentare. Do samog kraja u njegovom filmu gledamo direktno u oči urušenje nukleusa jednog društva koji kod Petrovne nije postojao. Njeni likovi su možda hrabriji ali i suroviji. Ipak, reč je o filmovima vrednim pažnje pa ih svakako preporučujemo za gledanje i diskutovanje.

Autor: Ljubica Marić
06/12/2017

Scenario: Ralica Petrova
Uloge: Irena Ivanova, Ventzislav Konstantinov, Ivan Nalbantov

Poslednja porodica
  • Save
Previous post Poslednja porodica (Jan Matušinjski,2016.)
Kavaljer
  • Save
Next post Kvaljer (Atina R. Cangari, 2015)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap