Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
11/03/2010

Dogma 95 je avangardni filmski pokret koji su 1995. godine osnovali danski reditelji Lars Fon Trir (Lars von Trier) i Tomas Vinterberg (Thomas Vinterberg), objavivši „Dogma 95 Manifest„ i sa njim „Zavet Čistoće“ koji se sastoji od 10 pravila koja se moraju poštovati prilikom snimanja, odnosno, pravljenja filmova. Kasnije su im se pridružila još dva danska reditelja Kristian Levring (Kristian Levring ) i Soren Krag-Jakobsen (Søren Kragh-Jacobsen), oformivši tako grupu „Dogma 95 Kolektiv”.

Žanr je poprimio internacionalne okvire zbog svoje dostupnosti. Odmah je odjeknuo među nepoznatim filmadžijama, jer nisu zavisili od komisija koje odlučuju o dodeli sredstava već su se oslanjali na pomoć evropskih fondova i televizijskih stanica. Pokret je kritikovan kao odvratan pokušaj da se zadobije medijska popularnost. Dogma je stvorena kako bi uzburkali i naterali ljude iz sveta filma, kao i publiku da se ponovo zapitaju šta je umetnost (filmska umetnost), koji su glavni uticaji u radu na filmu, kao i preispitivanje o suštini stvaranja filma. Takođe je rečeno da Dogma pravac ima duboke korene u radikalnom „francuskom novom talasu” šezdesetih godina XX veka.

Manifest kao i pravila su napisali, kako sam pomenuo, prijatelji i kopotpisnici, Fon Trir i Vinterberg. Po rečima Vinterberga bilo je potrebno svega 45 minuta da se manifest završi i da sastave pravila. Dogma pokret je predstavljen 22. Marta 1995. godine, na pozornici Odeon Teatra u Parizu, povodom proslave sto godina filma i promatranja neizvesne budućnosti komercijalnog filma. Lars Fon Trir je pozvan da priča o budućnosti filma, ali umesto toga zasipao je zaprepašćenu publiku crvenim pamfletima predstavljajući Dogma 95 pokret. Kao odgovor na kritike Fon Trir i Vinterberg su izjavili da su jednostavno želeli da stvore novi, pomalo ekstreman način razmišljanja o radu na filmu: „U poslu koji ima izuzetno visok budžet zaključili smo da je neophodno da se uspostavi ravnoteža koliko je to moguće“.

Iza imena Dogma danas stoji deset godina staža i oko 35 naslova (od kojih tek desetak potiče iz Danske); a pokret je putovao svetom i skupljao poklonike (od Italije do Čilea, Argentine i Koreje).

Prvi film koji odiše duhom Dogme je Fon Trirov „Breaking the waves“ („Kroz talase”, 1996.) iako to nije film koji u celosti poštuje pravila pokreta. Prvi, pravi i u celosti dogma film je Vinterbergov „Festen“(„Proslva”) iz 1998. godine, koji je odobravan od strane kritike i dobitnik je nagrade Kritike na festivalu u Kanu iste godine. Dogma film Larsa Fon Trira „Idioterne“ („Idioti”) svoju premijeru je takođe imao na festivalu u Kanu iste godine, međutim, sa manje uspeha. Nakon što su svoje velike premijere imali prva dva Dogma filma, mnogi drugi reditelji su se priključili pravcu i u njemu videli prostora za razvitak svojih umetničkih preferencija. Francusko-američki glumac i reditelj Žan Mark Bar (Jean-Marc Barr ) je bio prvi koji nije Danac, a snimio je Dogma film koji se zove „Lovers“ („Ljubavnici”) iz 1999. godine, nakon kojeg sledi američki film „Julien Donkey-Boy” reditelja Harmoni Korin (Harmony Korine).

Zanimljiv je podatak da se pravila ovog pokreta nije prihvatio ni jedan režiser sa A-liste, dok je originalna postava režisera koja se klela u Dogmu kao Bibliju, uključujući i Lonea Scherfiga (reditelj možda najpoznatijeg filma pravca: „Italian For Beginners“) i Suzan Bir (Suzanne Bier), krenula u mnogo vrtoglavije produkcije i debele budžete.

Sam manifest su filmski autori najčešće smatrali smešnim, a zahteve i pravila nisu ozbiljno shvatali. Retko se događalo da je isti reditelj snimio više Dogma filmova – izuzetak je Španac Huan Pinzas koji je snimio čak tri filma u skladu sa propisanim zakonima pokreta, čemu nije doprinela ni činjenica da su Vinterberg i Von Trier, nakon što su videli da sastav ima mana, otvorili određenu vrstu ispovedaonice gde su režiseri mogli objasniti svoje greške. Sam je Vinterberg (čiji je film „It’s All About Love“ potpuno anti-dogma) na proslavi godišnjice priznao da mu je Dogma, iako prirasla srcu, često bila teret i razlog kreativne blokade koja je stopirala mnoga, za film možda srećnija rešenja.

Osnovni cilj Dogma pravca je da pročisti filmski svet tako što će odbiti skupe i spektakularne efekte, izmene u postprodukciji kao i ostale trikove kojima se maskira snimljena sirovost. Naglasak je na čistoći i rediteljevom usredsređivanju na priču kao i na rad glumaca. Publika će biti mnogo više uključenija jer neće biti hiperprodukcije koja će ih otuđiti od priče, teme i raspoloženja i u tom smislu se dobija čistota i iskrenost slična kao u pank muzici.

Inače, postoji ukupno deset pomalo rigoroznih pravila koja su osmislili Lars Fon Trir i Tomas Vinterberg, kojih se jedan Dogma film mora pridržavati, odnosno reditelj. Pravila su nazvana „Zavet Čistoće“, koji sadrže sledeće propise: snimanje se vrši na datoj lokaciji; rekviziti se ne smeju donositi, a ako je određen rekvizit nužan za priču, bira se takva lokacija gde se dati rekvizit može naći; zvuk se ne sme snimati odvojeno od slike i obratno; muzika se ne sme koristiti, osim ako nije deo snimane scene; kamera mora biti ručno nošena, sve se snima bez stativa, tako da je dopušteno da se svaki pokret ili nepokret kamere izveden ručno. Film mora biti u boji. Posebno osvetljavanje nije dozvoljeno, izuzev ako je zaista svetlost slaba. Scena se izbacuje ili se osvetljava jednom lampom zakačenom za kameru. Optička obrada i filteri su zabranjeni. Film ne sme sadržati površnu akciju (ubistva, oružje i sl.). Vremenska i geografska udaljavanja su zabranjena (film se dešava sada i ovde). Žanrovski je film neprihvatljiv. Format filma mora biti 35 mm, rezolucija 4×3, ne sme tzv. „widescreen”. Reditelj se ne potpisuje na špici. Pravila koja sam iznad pomenuo su svakako bila kršena od osnivača. Na primer, Tomas Vinterber je „priznao“ da je pokrio prozor tokom snimanja jedne scene u filmu „Festen“ („Proslava”), što predstavlja donošenje rekvizita i korišćenje specijalnog svetla. Tom prilikom su dva pravila prekršena. Lars Fon Trir je koristio muziku Le Cygne od Camille Saint-Saëns u filmu „Idioterne“ („Idioti”) .

Vremenom, osnivači su počeli da se udalavaju od Dogme i otišli su u nove eksperimentalne projekte, pokazujući pri tom da su veoma skeptični zbog kasnijih čestih interpretacija da je Manifest brend ili žanr. Pokret je završen 2005. godine. Reditelji su slali formulare elektornskim putem gde su štiklirali polje na kojem piše „ istinski verujemo da je film… ispunio sve Dogma 95 uslove kako se navodi u „Zavetu Čistoće“.

„Dear Wendy“ u režiji Tomasa Vinterberga i scenariste Larsa Fon Trira, čija radnja se odvija u rudarskom gradu i Zapadnoj Vidžiniji (SAD), je sniman u studiju sa izrađenom scenografijom u Danskoj kršeći pravilo broj jedan po svim tačkama i to je bio najdirekniji udar u lice celom pokretu.

Suzan Bir je jednom prilikom izjavila: „Dogma je takođe dosta slobodan stil, jer moraš da budeš usredsređen na sam način pričanja priče. Dogma vas uči disciplini. Tako naučiš i samo nadograđuješ.” To možda govori najbolje o pravoj ulozi koju je imao ovaj pokret u istoriji svetske kinematografije.

Najznačajniji autori:

Thomas Vinterberg
Lars Von Trier
Søren Kragh-Jacobsen
Kristian Levring
Jean-Marc Barr
Anthony Dod Mantle
Paprika Steen
Fran Ilich
Harmony Korine
Susanne Bier

Mišel Barben
  • Save
Previous post Mišel Barben – Intervju sa montažerkom filma „Pianomanija”
Trkac
  • Save
Next post Trčanje kroz društvo spektakla 2 deo
Share via
Copy link
Powered by Social Snap