Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autori: Radiša Cvetković, Miljana Kerču, Zoran Gajin
30/07/2009

Mladi reditelj i pisac Andrej Boka (24), rođen u Subotici, student četvrte godine međunarodnog marketinga na Megatrend univerzitetu, pre četiri godine slučajno je ušao u svet kinematografije. Na nedavno završenom Njujorškom festivalu nezavisnog filma osvojio je glavnu nagradu sa filmom „33 dan“. Po svemu sudeći ostavio je trag, a o njemu ćemo još pričati. 
 
Filmske Radosti: Kada je počelo interesovanje za film? Da li imaš nekog uzora, možda nekog autora zbog koga si, inspirisan, počeo da se baviš filmskom režijom?
 
Andrej Boka: Interesovanje za film je počelo već u osnovnoj školi. Kao i ostala deca, voleo sam da gledam filmove i da zamišljam kako u njima učestvujem. Što sam bio stariji, sve više je rasla moja želja da napravim film. Najveća prepreka u tome je bila kamera koja je u to vreme bila finansijski nepristupačna. I tako sve do druge godine fakulteta, kada mi se ukazala prilika da snimim film. Kameru sam pozajmio od tadašnje devojke i tako sam, uz pomoć par drugara i drugarica, snimio svoj prvi kratkometražni film ,,The chain”, koji je nastao kao igra, a pretvorio se u nešto sasvim drugo.
 
FR: Od ideje do realizacije – počelo je skroz naivno sa ,,Lancem“, ali priča je bila zanimljiva i ono što si uradio se svidelo ljudima. Ubrzo je usledila ,,Tajna somodora“, pa si čvrsto rešio da nastaviš tim putem. Koliko misliš da si napredovao od prvog filma do „33. dana“?? Da li ti je još neko pomogao kao mladom i optimističnom autoru? 
 
AB: Mislim da sam kroz svaki film naučio dosta o svim sferama pravljenja filma, najviše zbog nedostatka ljudi i raspodele poslova na filmu. Tako da sam u prva dva filma bio kamerman, montažer, producent, scenarista, reditelj, pa čak i glumac. Posle svakog filma se trudim da prepoznam svoje greške i da na njima učim da bih sledeći film još bolje uradio. I tako u krug. Što se pomoći tiče, najviše su nam pomogli ljudi koji su učestvovali u realizaciji filma i koji su nam izašli u susret, bez ikakve finansijske nadoknade, što mislim da je u današnje vreme veoma retka pojava. Tako je film nastao iz čistog entuzijazma, truda i rada.
 
FR: Nisi školovan za režiserski rad, studiraš, tačnije završavaš međunarodni marketing. Ima li tu nekih spojnica, ili je ono što voliš, film kao hobi, postalo tvoja glavna prokupacija.? Da li misliš da je to tvoja prednost ili ti je teže da se probiješ bez diplome sa Akademije?
 
AB: Film je definitivno moja glavna preokupacija. Ostalo mi je još par ispita da završim fakultet, posle čega ću moći u potpunosti da se prepustim filmu. Što se tiče diplome sa Akademije, mislim da to zavisi od pojedinca, njegovog talenta i sposobnosti. Mislim da i jedna i druga varijanta imajusvoje prednosti i mane. 
 
FR: Mladi ovde, očigledno, imaju talenta i volje da urade nešto kvalitetno, a ti svakim sledećim filmom se trudiš da prevaziđeš prethodni i tvoja linija napretka ide uzlaznom putanjom. Film je prikazan na ovogodišnjem festivalu ,,Cinema City“, u Njujorku si uzeo nagradu, pa, nam reci koliki je trud bio uložen da se za kratko vreme postigne takav proboj? Da li si već okupio ekipu sa kojom snimaš i stvaraš film ili…?
 
AB: Kada radiš ono sto voliš, onda nije teško provesti ceo dan radeći na tome. Naravno, uloženo je puno truda, pogotovo na najnovijem filmu. Deo ekipe sa filma ,,33. dan”, radiće sa mnom i na sledećem projektu, pošto dobro sarađujemo i dopunjujemo jedni druge. 
 
FR: Bavio si se i muzikom, svirao bubenjeve. Da li si razmišljao da ubaciš neke svoje stvari u neki naredni film ili si možda to već uradio? 
 
AB: Nisam ubacivao, a i ne planiram to da učinim. Imam ljude koji to dobro rade, a ja ih usmeravam i savetujem kako ta muzika treba da zvuči.
 
FR: Vidimo postepeni prelaz sa kratke na poludugu, pa na dužu formu. Koliko ti je bio težak prelazak i da li si možda shvatio da ti više odgovara duža forma?
 
AB: Prelazak je došao sasvim prirodno, ali u isto vreme, logično je da duža forma zahteva mnogo više rada i posvećenosti. Sa dužom formom reditelj ima zadatak da gledaocu zadrži pažnju 90 minuta i da za to vreme kaže sve što je hteo, što mislim da je pravi izazov. Tako da je dugometražni film sigurno nešto čemu ću težiti.
 
FR: Da li nekog posebno ceniš među srpskim filmadžijama i šta misliš o srpskom filmu danas?
 
AB: Veoma je ohrabrujuće da novi talas mladih reditelja, koji su izvan srpskog filmskog ,,establišmenta”, prave odlične filmove sa malim budžetom. Voleo bih da mislim da prave neku vrstu prekretnice u srpskoj kinematografiji. Posebno bih izvojio film ,,Život i smrt porno bande” Mladena Đorđevića, odličan film, koji je po mom mišljenju, pomerio granice srpskog filma. 
 
FR: Za kraj, gde možemo da vidimo tvoje filmove? Hoće li ,,33.dan“ biti prikazivan negde u Srbiji? Imaš šarenolike teme i verovatno još nešto spremaš. Šta je sledeći projekat i da li si uspeo da pridobiješ nekog mecenu koji bi finansirao ono što radiš? Ti si u marketingu, mora da umeš dobro da se reklamiraš?
 
AB: Što se tiče novih projekata, trenutno radim na jednom kratkom filmu, bajka u trajanju od 10 minuta. Snimanje treba da počne u septembru. A sponzore, naravno, uvek tražimo, ali ako sve bude išlo po planu, glavni troškovi će biti pokriveni.

Ivan Mandić
  • Save
Previous post Ivan Mandić – Intervju
Ivan Djordjevic
  • Save
Next post Transvestija društva
Share via
Copy link
Powered by Social Snap