Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
21/03/2011

Ja tvrdim da jeste. Film je umetnost, baš kao i druge grane umetnosti, samo se još uvek „nalazi ”u jaslicama. Međutim, on poseduje sve preduslove da postane umetnički doživljaj nalik Rodenovom, ili pak Betovenovom, Da Vinčijevom ili Šekspirovom stvaralaštvu. Doduše, ne film kakav nam je danas poznat, već film kakav će tek postojati u budućnosti. Čak i najbolji filmovi koje smo do sada imali priliku da vidimo daju nam samo nagoveštaj kakve mogućnosti stoje na raspolaganju filmu kao umetničkom delu.

Ta nova umetnost ne zavisi od drugih umetnosti. Ne bi bilo ispravno reći da je filmska umetnost naročito povezana sa slikarstvom ili muzikom ili književnošću – ne; ona se, doduše, dodiruje sa tim granama umetnosti, ali reč koja karakteriše filmsku umetnost je „filmski”. Pod „filmski” podrazumevam, pre svega, pokretne slike, što ne može da nam pruži nijedna druga umetnost. Samo film je pokretna slika. Ima svoje sopstvene zakone. Kada je reč o umetničkom filmu, onda sve mora da bude rađeno u skadu sa tim zakonima: tema, režija, gluma, kamera, arhitektura, zvuk, motaža. Siguran osećaj za stil je najvažnija stvar koju bi režiser mogao da ima.

Jedan drugi preduslov za filmskog režisera je da ima osećaj za dinamiku, građu i ritam. Raspodela vrhunaca u filmu je od ogromnog značaja. Napetost i opuštanje moraju da stoje u pravoj ravnoteži. Promenom redosleda slika prilikom montaže mogu se postići na stotine varijacija. Ukoliko je režiser, koji bi u stvari trebalo da radi i motažu svog filma, muzički talentovan čovek, onda će komponovati pomoću slika i zvukova kao i muzičar prema zakonima kontrapunkta. Onaj ko radi montažu može da učini da slike plešu u divljim ritmovima ili da ih pusti da promiču u usnuloj usporenosti, može da napravi orgiju besmislenih slučajnosti a može i istim slikama da razradi logično jasnu radnju.

Režiser – onaj ko oblikuje celinu – u idealnom slučaju bi morao da vlada svime. Sliku ne mogu da nacrtaju brojne ruke, jednu simfoniju ne mogu da komponuju različiti muzičari. Vladanje svim sredstvima je prvi preduslov za stvaranje umetničkom dela; strastvene vizije su više nagod nego razum. Idealno je kada su obe stvari u ravnoteži. Stvaralački proces, rađanje, može da bude haotično, ali kasnije oblikovanje, ostvarenje i izvođenje moraju da budu svesni. Ako postoje ovi preduslovi, onda je i u toj, „najmlađoj” od svih umetnosti, moguće stvoriti isto tako veličanstvenia umetnička dela kao i u arhitekturi, muzici, slikarstvu.

Šta razlikuje film od ostalih umetnosti? Prvenstveno je reč o pokretnoj slici, što znači da su osnovni elementi slika i pokret, i to nerazdvojno povezani, što opet znači da film može da bude umetnost samo ako se sastoji od ova dva elementa. Nisu neophodni ni boja ni zvuk. Ne želim da kažem da zvučni filmovi ili filmovi u boji ne mogu takođe da budu umetnička dela, ali nemi crno-beli film je „suštinski film” zato što se sastoji od osnovnih filmkih elemenata: slike i pokreta. Zvučni film je samo proširenje tog novog oblika umetnosti. To je lepa i fina dopuna. A ako se nemi crno-beli film sastoji od dve komponenete, onda se može reći da se zvučni film sastoji od tri, a iz toga proizlazi da je već teže napraviti umetnički zvučni film, nego umetnički nemi film.

Režiser dobrog nemog filma mora da poseduje dva talenta; prvi je sposobnost da sve što očima opaža pretoči u vizelni izraz, a drugi je da mora da poseduje urođeni osećaj za ritam i pokret. Osim toga, morao bi da bude muzikalan, ali ne specijalizovan za neku oblast, već upravo filmski muzikalan. To nema velike sličnosti sa uobičajenom muzikalnošću.

Evo primera: neko može da bude izuzetno muzikalan, ali da nema osećaj kada ta muzika ne odgovara slikama. Ne smeta mu kada neka klasična ili moderna melodija služi kao pozadina određenima filmskim scenama. Nadarenom filmskom stvaraocu bi se prevrnuo želudac. Dok radi na filmu, on oseća, iako lično nije kompozitor, koja muzika ide uz koje slike – on nesvesno učestvuje u komponovanju. On oseća kada kadrovi ne trpe nikakavu muziku, kada bi ona narušila dejstvo slika. U takvim slučajevima neophodni su prirodni zvuci, i tada muzika sme da ima samo takav ritam, takav izražaj, takve instrumente i glasnoću. Nepodnošljivo mu je ako je zvuk suviše glasan ili suviše tih. Uostalom, mnogo će ređe postojati dobri zvučni filmovi nego dobri nemi filmovi. Samo mali broj ljudi poseduje takav trostruki talenat koji ume skladno da poveže te pojedinačne elemente. I to je presudno. Nijedan od tih elemenata ne sme da nadjača drugi. Samo jedan takav nesklad u ravnoteži snaga nikada neće dozvoliti nastanak savršenog umetničkog dela.

A još je neuporedivo teže stanje kada je reč o filmu u boji. Jer ovde je neophodan još jedan, četvrti talenat. Osećaj za boje ili talenat za slikarstvo ovde nisu dovoljni, kao što bi mnogi mogli da pomisle. Režiser koji se oseća sposobnim da napravi umetnički film u boji trebalo bi uz ove malopre navedene talente da poseduje i dar da se „filmski” ophodi sa bojama. Tako u velikoj meri može da poveća dramaturško dejstvo, budući da boje izazivaju različita osećanja. Plava boja je, na primer, ženska, romatična boja, dok, nasuprot tome, crvena izražava životnu radost, vitalnost i strast. Međutim, mora se obratiti pažnja i na to da previše boja ili preveliko šarenilo mogu da unište dejstvo slike. Boja bi trebalo harmonično da se uklapa i da u međusobnom umetničkom dejstvu dopunjuje ostale elemente filma. Putem ove četvorostruke kombinacije slike, pokreta, zvuka i boje film može da bude umetnost.

Kada bi uz to bio izumljen i plastični (trodimenzionalni) film, onda bi teškoće pri pravljenju umetničkog filma postojale sve veće i tako u beskonačnost. (U tom slučaju) ovih pet elemenata se ne bi međusobno dopunjavali. Život filma kao umetničkog dela bi se ugasio. Nastala bi nadrealnost, otuđena od umetnosti.

Predavanje je održano u Parizu 27. januara 1939. godine. Ovaj odlomak predstavlja samo jedan (zanimljiv) deo dvosatnog predavanja koja je pozdravljeno dugim ovacijama. Do 1939. ova filmska autorka je snimila „Plavu svetlost” (Srebrni lav u Veneciji), „Trijumf volje” i „Olimpiju” za koji je dobila Zlatnog lava u Veneciji. Po Evropi i svetu, dokle god su dosezali njeni radovi, najavljivana je kao veličanstvena, poetična figura koja će obeležiti sedmu umetnost.

Vampir
  • Save
Previous post Slepo kino-oko Drejerovog Vampira
Badalamenti i Dejvid Linc
  • Save
Next post Anđelo Badalamenti i Dejvid Linč
Share via
Copy link
Powered by Social Snap