Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti | Kurir
Autor: Bograd Tirnanić
20/06/2009

Nadao sam se da će taj posao biti završen. Opet ga je omela božanska sila. Umro je Žika Mitrović. Da jedna televizija nije nedavno prikazala „Marš na Drinu“, teško da bi se neko setio ko je to Žika Mitrović. A u vesti o njegovoj smrti, koja nije zavredila ništa više od televizijskog „kajrona“, nabrojana su još dva njegova filma. Tako da je gledalac mogao doći u iskušenje da pomisli kako se radilo o nekom „finom umetniku“ skromnog opusa. Ili da je umro mlad čovek, „dečko koji obećava“.

Što se ovog drugog tiče, informacija je bila precizna. Žika je napustio ovaj svet u respektabilnoj starosti – imao je 84 godine. Ali, kada sam ga poslednji put video, delovao je sasvim mladoliko. Pitao me je da li bih pročitao jedan scenario. Hoću da kažem kako se nadao da će još snimati. Nije više snimao. Možda i nije imao potrebe. Jer je iza sebe ostavio prilično obiman opus. Katkada je raspolagao zavidnim budžetom, i filmovi snimljeni u tim okolnostima behu nagrađivani. Drugi nisu bili nagrađeni. Valjda zato što su rađeni pomoću štapa i kanapa, sa malo novca, uz ono famozno „učešće“. Mitroviću to nije smetalo. Smetalo je drugima. Onima koji su ga smatrali „otpisanim“.
 
Tako se, eto, vraćam na onaj nedovršeni posao. Žika je bio iz dobrostojeće građanske porodice, odrastao u Sava Mali (o čemu je snimio film), ali se bavio crtanjem stripova kako bi imao sopstveni „crni fond“. Pripadao je prvoj posleratnoj rediteljskoj generaciji. Uz izvesnu slobodu u zaključivanju, reditelji tog pokolenja bili su „žanrovci“, to jest, snimali su žanr-filmove, po pravilima kakva su važila čak i u Holivudu. Nije u tome bilo ničeg čudnog, ako se zna da je država ozbiljno shvatala misao „velikog učitelja“ kako je „od svih umetnosti, film najvažnija“. Kako bi ispunila ovaj „zavet“, ondašnja siromašna zajednica odvajala je od usta da bi u jednoj šumi daleko od grada, po kojoj su se još šunjali vukovi, izgradila velelepni filmski studio sa kojim su se u Evropi mogli meriti još samo Cinečita i Barandovo. Šuma se zvala Košutnjak. Danas je to „širi centar“ grada. Jednom sam tamo, u Košutnjaku, video Silvanu Mangano. Snimala je nekakav film o Tatarima, čiji je reditelj nosio povez preko jednog oka. Kasnije sam saznao da je to Andre de Tot.
 
I onda su se primakle šezdesete godine DžDž veka. Uzgred budi rečeno, istorija našeg filma počiva na lažima. Tvrdilo se, recimo, da je „Slavica“ naš prvi igrani film. Ali, takvi su se filmovi „na ovim prostorima“ snimali pre Velikog rata, a jedan od njih – „Sa verom u Boga“ Mihajla Al Popovića – pravo je remek-delo. Ta je laž ispravljena. Ili se bar nadam da jeste. Mitrović pripada generaciji za koju je vezana jedna druga laž. I ta je bila „politička“. Naime, početkom tih šezdesetih godina, u raznim kino-klubovima stasalo je novo pokolenje sineasta, koje je šansu da snimi igrani film moglo steći tek ukoliko se prethodna generacija reditelja marginalizuje, odnosno, prosto rečeno, onemogući. Projekat je uspešno sproveden. Tako je nastao „crni talas“. Nije bilo drugog načina.
 
Otuda naša nevolja. Budući da su filmovi „crnotalasovaca“ imali uspeha u svetu, da su o njima pisane studije i knjige, srpski film je „ponovo rođen“ pod etiketom „novi jugoslovenski film“. Nema u tome ničeg lošeg, naročito u svetlu činjenice kako su „komitetlije“ mnogo radile da tome da se „crni talas“ sravni sa zemljom. Uzaludan posao. Tada je neko rekao (možda sam to bio baš ja): „OK, završili smo jedan posao, a sada, kada nam više ništa ne preti, hajde da se poduhvatimo drugog – preispitivanja, ponovnog vrednovanja prethodnih faza srpskog filma, srpske kinematografije.“ Nije bilo nekog naročitog odziva. Mada je bilo nekih skromnih pokušaja.
 
Zato danas živimo u filmsko-istorijskom mraku. Nije problem u tome što iz tog „prvog talasa“ srpskih reditelja teško da je neko još u životu – jer se protiv takvog ishodišta sudbine ništa ne može – već je problem što danas čak i najveći „bioskopski manijak“ ne zna ko su bili (i šta su uradili) Voja Nanović, Soja Jovanović, Joca Živanović, Žorž Skrigin, Radoš Novaković, Vladimir Pogačić i Žika Mitrović. Uradili su dosta. Ovaj poslednji naročito.

Natasa Miljus
  • Save
Previous post Nataša Miljuš – Intervju
Milan Jelic
  • Save
Next post Rediteljski opus Milana Jelića
Share via
Copy link
Powered by Social Snap