Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Katarina Nikolić
07/11/2012

Kratak pregled iranske savremene kinematografije

Iranska kinematografija je poslednjih godina postigla značajan uspeh na međunarodnom nivou zbog autentičnih priča i njihovih autora ali i zbog prestižnih nagrada na festivalima. Definitivno je šezdeset i prvi Berlinski festival obeležio reditelj Ašgar Farhadi koji je svog „Zlatnog medveda“ posvetio reditelju Džafaru Panahiju, osuđenom 2010. godine na šest godina zatvora zbog antirežimske propagande. Džafar Panahi je nakon tri meseca provedenih u zatvoru oslobođen uz kauciju od 200 000 dolara ali mu je zabranjeno da u narednih dvadeset godina snima filmove, piše scenarija i daje intervjue za svestke medije. Njegovi filmovi su socijalna kritika, jasno iskazuju ideju slobode i pravde ali i osuđuju položaj žena u modernom Iranu. Džafar Panahi je prvobitno bio asistent reditelju Abasu Kiarostamiju na filmu „Trough the Olive Trees“(1994). Godinu dana kasnije, Džafar Panahi snima film „White Ballon“ nagrađen u Kanu „Zlatnom kamerom“ čiji je scenario pisao Kiarostami po rediteljevoj ideji. Priča ovog filma se dešava trideset i prvog decembra, nepunih dva sata pre početka Nove godine. „White Ballon“ je film o devojčici koja na putu do prodavnice gubi novac namenjen za kupovinu zlatne ribice.

Temom problema žena u savremenom društvu (u Iranu), Panahi se posebno bavi u svojim filmovima „The Circle“(2000) nagrađenim „Zlatnim lavom“ u Veneciji ali i „Offside“(2006) nagrađenim „Srebrnim medvedom“ u Berlinu. Film „The Circle“ počinje rođenjem devojčice. S obzirom da svi očekuju dečaka, već na početku shvatamo da se pred nama događa porodična katastofa. Međutim, to je samo uvod u priču o poziciji žena u Teheranu. Pratimo nekoliko žena koje su pobegle iz zatvora, ali i neke koje su izašle iz zatvora i prilagodile se društvu skrivajući svoju prošlost. Ostavljene i odbačene lutaju ulicama, pokušavajući da učine nešto od svog života ili jednostavno pobegnu. Ali, svaki beg je nemoguć jer žena koja putuje bez muškarca je sumnjiva žena. U tom zatvorenom krugu ni porodica nema razumevanja za svoje ćerke, sestre, supruge. Ali za šta su zaista one krive? Film „The Circle“ je priča o ženama i zabranama. Kako se narativ pomera sa jedne na drugu ženu, tako i njihove priče kulminiraju, stvarajući osećaj beznađa i nepravde, bez ikakve nade.

Položaj žena u Iranu je kao ofsajd u futbalu. Žena nekako često na pogrešnom mestu i zato mora biti kažnjena. Priča filma „Offside“, dešava se 2005. godine kada Iran pobeđuje Bahrein u futbalu i uspeva da se kvalifikuje za Svetsko prvenstvo. Nekolicina mladih prerušenih žena, pokušava da uđe u stadion i gleda utakmicu ali bivaju sprečene i razotrkivene. Uhapšene, nadomak stadiona, one željno isčekuju završetak utakmice.

Film „The Mirror“(1997) je ogledalo modernog Teherana. Junakinja ovog filma je devojčica koja pokušava da nađe put do kuće. Međutim, nakon skoro sat vremena filma, mala Mina prestaje da glumi uplašenu devojčicu, skida tradicionalnu odeću, odbija da nastavi snimanje i ljutito izlazi iz autobusa. Gledaocu ništa nije jasno. O čemu se ovde zapravo radi? Panahi, u kadru, rešava da nastavi da snima devojčicu i njeno snalaženje po gradu. U jednom trenutku naizgled obična priča o devojčici koja ne zna adresu svog stana, postaje dokumentarni film o modernom Teheranu. Ali, koliko je ustvari to dokumentarni film? Naravno, reditelj je od početka imao plan. Zbog toga kadrovi „spontanog“ praćenja devojčice iz autobusa kroz grad, ne izgledaju zaista spontano. To su smisleno izrežirane scene praćenja koje imaju svrhu da nateraju gledaoca da pomisli suprotno.

Dijalog u Panahijevim filmova je veoma prepoznatljiv. Njegovi likovi vode sasvim obične razgovore ali iza kojih se kriju nade, strahovi i patnje. Film „Crimson Gold“(2003), nagrađen nagradom publike na festivalu u Kanu a čiji je scenario pisao Abas Kiarostami, takođe obrađuje temu korupcije i socijalnog disbalasa u Iranu. U svetu u kojem novac ima presudnu ulogu, jedan običan čovek, raznosač pica, pokušava da sredi svoj život kako bi mogao da oženi sestru svog najboljeg prijatelja. Dok gleda kako ga ponižavaju zbog siromaštva, i čine da se oseća manje vrednim, Husein se odlučuje da opljaška zlataru. Naravno, Husein pravi greške kao početnik lopov i pada u zamku. Ukaljavši svoju čast i ponos, Huseinu ne ostaje ništa drugo, nego da se ubije. „Crimson gold“ u metaforičnom značenju je krvavo zlato.

Film Ašgara Farhadija iz 2009. godine „About Elly“ je jednostavna priča o prijateljima koji kreću na odmor. Idiličnu sliku njihovog zabavljanja narušava nestanak učiteljice Eli za koju se pretpostavlja da se utopila dok je spasavala dete. Već je na početku jasno da će njihovu sreću nešto promeniti. Farhadi nam nudi dva kadra. Dete koje se bezbrižno igra pored obale i roditelje koji su usredsređeni na odbojku. Taj pogled na malog dečaka odrediće put našeg saznanja. Međutim, Farhadi nam više ne dozvoljava da budemo sigurni u ono što se desilo i na taj način počinjemo da se pitamo, kao što se to pitaju i junaci filma: „Da li je Eli zaista mrtva?“ Ali, najvažnije tek sledi. Razdor među porodicama nastaje upravo zbog nedostatka informacija o ženi koja je krenula sa njima na odmor. Misteriozna Eli je rekla samo svojoj prijateljici Sepide da ima verenika s kojim namerava da raskine. Ali, problem nije nimalo naivan jer je Eli u kući boravila sa tri porodice i jednim neoženjenim mladićem. Pitanje časti je od velike važnosti kao i pitanje religije. Strah od onoga što može da ti se desi ukoliko ne poštuješ običaje Fahrad obrađuje i u svom filmu „A Separation“ koji je 2012. godine nagrađen Oskarom Američke filmske akademije u kategoriji za najbolji film van engleskog govornog područja. Ono što je veoma interesantno kod ovog reditelja jeste upravo način na koji prikazuje život savremene iranske porodice i ogromni uticaj religije. Na kraju filma „A Separation“ istina ipak izađe na videlo, ali pre svega zbog straha od boga. Žena priznaje svome mužu da je ona kriva što je pobacila jer ju je udario automobil, i tako oslobađa Nadera koji se sve vreme borio da dokaže svoju nevinost. Ašgar Farhadi zaista ume da barata emocijama. U „A Separation-u“ niko ne može da ostane ravnodušan kada vidi brižnog Nadera i njegovog bolesnog oca, Nadera i njegovu ćerku… Nadera i njegovu čast.

Farhadijev raniji film „Fireworks Wednesday“ (2006) ima sličnu konstrukciju priče kao i film „Separation“. Nepoznata žena, u prvom je to čistačica, a u drugom paziteljka Naderovog oca utiče na rešavanje porodičnih problema. Naravno, dok je glavna tema filma „Separation“ razvod Nadera i Simin, u „Fireworks Wednesday“ je to sumnja u neverstvo.

Reditelj Madžid Madžidi je prvi iranski reditelj koji je nominovan za nagradu „Oskar“ Američke filmske akademije, ali i jedan od retkih reditelja koji nisu cenzurisani. Nakon viđene priče o nestaloj cipelici i ogromnoj ljubavi brata i sestre u filmu „Children of Heaven“(1997) , o brižnom ocu Karimu u „The song of Sparrows“(2008) ali i filmu o slepom dečaku „The Color of Paradise“(1999), slobodno mogu reći da je Madžid Madžidi pravi pesnik. Njegovi kadrovi su obojeni čudesnim bojama, predivnim i dubokim emocijama. Film „The Color of Paradise“ je simbolično traženje smisla i spasa. Slepog dečaka Muhameda beskrajno vole njegove sestre i baka, i nemaju nikakve predrasude prema njegovom nedostatku. Dok, Muhamedov otac koji je izgubio ženu i ima slepog sina, ne može nikako da prihvati to što mu se desilo. Muhamed se oseća odbačeno kada ga otac pošalje od kuće kod slepog stolara da uči zanat. Jasno mu je da ga ljudi izbegavaju zbog nedostatka, ali mu nije jasno zašto mu je bog učinio toliku nepravdu. Zvuk koji dolazi iz šume, koji čuje ne samo dečak već i njegov otac, jeste jedan primer Madžidijeve liričnosti i najavljuje nesreću koja će zadesiti malog Muhameda. Muhamed pokušava da objasni stolaru svoju patnju i u tome se krije i suština njegovog odnosa prema bogu. Dečaku su govorili da bog više voli one koji su slepi, ali se dečak pita zašto je bog dozvolio da oni budu slepi ako ih toliko voli. Njegovo preispitivanje ne vodi ka neverovanju. Jer, na kraju, njegova ručica obasjana svetlošću se podiže i opipava nešto, nešto što može biti božija ruka. Radnja Madžidijev filmova je često smeštena nedaleko od grada, u Prirodi, u kućama sa plavim vratima, i ona ima važnu ulogu za pojedine junake. Tako na primer u filmu „The song of Sparrows“ otac Karim ostaje bez posla jer mu je pobegao noj, a njegov sin beskrajno želi da kupi haringe. U filmu „Pedar“ dečak Merola i njegov očuh policajac prolaze kroz pustinju ne bi li stigli kući. Krećući se kroz neprohodnu pustinji dečak Merola se menja i shvata da treba da pruži priliku svome očuhu. U ovim filmovima prikazana je očinska figura, čest Maždidijev motiv, odnos oca i sina. Madžijevi filmovi su tople priče o porodicama, o očevima i sinovima, o deci.

Međutim, ovaj kratak pregled savremnih iranskih reditelja i pojedinih filmova ne može da se završi bez osvrta na delo Abas Kiarostamija. Njegov film „Taste of Cherry“ je dobio Zlatnu palmu na festivalu u Kanu 1997. godine. U ovom filmu, glavni lik gospodin Badii rešava da izvrši samoubistvo. Međutim, potrebna mu je pomoć. Gospodin Badii očajno pokušava da natera nekog da pristane da ga zakopa ispod drveta. Ta potraga je simbolična. Dok ljudi odbijaju da mu pomognu, ustvari čine mnogo više. Gospodin Badii se predomišlja. Ono što je najinteresantnije jeste dijalog koji ne samo da unapređuje radnju već je i objašnjava. Naravno, gospodin Badii mora oprezno da priđe tim strancima, mora usput i da ih sasluša… I te životne priče koje proističu iz razgovora sa drugim ljudima, ipak nude junaku neki smisao ili ga teraju da ga pronađe.

„Where is my friend home“ je film o dečaku Ahmedu i odgovornosti koji je okarakterisan kao film holivuskog zapleta sa već poznatim narativnim konceptom „šta ako“, ali i film „The wind will carry us“, nagrađen u Veneciji specilajnom nagradom publike 1999. godine. Priča ovog filma je smeštena u ruralnom selu Kurdišu, u Iranu. Glavni lik je inženjer/novinar koji ima zadatak da istraži ritual prilikom sahranjivanja, ali ispostavlja se da teško bolesna baka o kojoj treba da napiše članak nije umrla. To ga primorava da ostane i upozna se sa životom malog sela ali i da shvati da nema ničeg interesantnoj u toj ceremoniji. Nezaboravne scene jesu one kad inženjer juri svojim kolima na vrh brda ne bi li uspeo da se javi na telefon svome šefu i izvesti ga o stanju stvari. Zanimljivo je i to da se radnja filma „Life, and Nothing More…“(1992) dešava u automobilu, što je čest motiv. Ali ono što je zajedničko za sve Kiarostamijeve likove jeste borba da se ispuni misija, zadatak, da se uhvati deo stvarnog života. Pomenuti filmovi jasno prikazuju Kiarostamijev svet, poetičan dijalog, alegorijske priče i filozovske teme.

Film
  • Save
Previous post Bio jednom jedan bioskop „Braća Baruh“ i „REX“
Projektor
  • Save
Next post Kamera i kalašnjikov (kolumna Nikole Pejakovića)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap