Advertisement Section

Možda smo i predugo čekali na nešto novo, ali strpljenje se na kraju isplatilo – Mladen Đorđević, autor hvaljenih ostvarenja „Made in Serbia” i „Život i smrt porno bande”, privodi kraju snimanje jednog i kreće u konkretniju pripremu drugog ostvarenja. Evo o čemu je u ta dva slučaja reč.

U kojoj fazi se u ovom trenutku snimanja i produkcije nalaze „Gastarbajterske priče”?

Može se reći da smo, nakon godinu dana snimanja, pri kraju. Više posla nam je ostalo za završetak serije, pošto projekat podrazumeva dugometražni film i seriju od osam epizoda. Napomenuo bih da iza projekta stoje moja producentska kuća „Corona film”, kao i „Cinnamon Production”. „Al Jazeera Balkans” je koproducent, a uskoro očekujemo da u projekat uđe i „Al Jazeera World”. Podržao me je i Filmski centar Srbije.

Da li se rad na ovom projektu prilikom same realizacije pokazao složenijim nego što se to prvobitno činilo?

Ispostavilo se da je najveći problem kako uklopiti te razne životne priče do kojih sam došao u osam dramaturški konzistentnih celina u jednu celinu od sat i po vremena. Teško je do kraja držati se scenarija, pošto moram da se prilagođavam stanju na terenu, odnosno, životima svojih junaka, jer oni nisu glumci. Oni su često neuhvatljivi, pošto žive od danas do sutra, pritisnuti obavezama koje im nameće Austrija, ali i zavičaj. Naši gastarbajteri su u konstantnoj borbi da prežive u tuđini. Pisanje scenarija za film i seriju u ovom slučaju je zapravo u hodu. Scenaristička i koncepcijska skica, naravno, postoje i trudim se da ih se maksimalno pridržavam.

Znamo da „Gastarbajterske priče” neće biti urađene u stilu novinarskih dokumentaraca, ali šta u estetskom i idejnom smislu možemo da očekujemo od tog filma/projekta?

Film i serija će u formalnom smislu sigurno izbrisati granicu između igranog i dokumentarnog. Mislim da gledaoci neće imati potrebu niti će lako moći da ih stave u jednu ili drugu kategoriju. Moj road movie prati živote nekoliko likova na relaciji Beč – prostor bivše Jugoslavije. Ispod raskošne površine glavnog grada Austrije kriju se često teške, surove životne priče ljudi sa prostora Balkana koji su u Beč došli trbuhom za kruhom. Ove godine se u Beču proslavlja pedeset godina od potpisivanja međudržavnog ugovora Austrije i SFRJ kojim se Tito lišio velikog dela viška radnika u državi koja je u tajnosti ekonomski vec krahirala.

Nadahnuće za ovaj film došlo je u vidu romana i monodrame „Sumrak u bečkom haustoru” autora Darka Markova; šta je bilo najprivlačnije i najintrigantnije u tom širem čitateljstvu nepoznatom delu?

Pripreme za ovaj film i seriju počele su pre nekoliko godina. Roman Darka Markova „Sumrak u bečkom haustoru” bio mi je odličan uvod u svet gastarbajtera i kasnije važan vodič. Glavni junak tog romana je zapravo mali razdrndani kombi koji svakog petka prevozi gastarbajtere iz Beča do njihovih sela i gradova u zavičaju, a u nedelju popodne ih vraća nazad kako bi na vreme stigli na svoja radna mesta u ponedeljak ujutru. Darko Markov, glavni junak filma, pesnik, koji piše i kolumne za jedan bečki gastarbajterski časopis, a izdržava porodicu od vožnje taksija, po tom je romanu napisao i odličnu monodramu, koju i režira i u kojoj je glavni junak. Izvodi je već pet godina po srpskim i bečkim kafanama, ponekad i manjim pozorištima. Markov je nakon Sumraka… napisao i nastavak romana, koji se više bavi praktikovanjem magije (crne i bele) kod naših ljudi u Beču. Za mene to predstavlja vrlo interesantan način na koji naši ljudi održavaju vezu sa tradicijom, sa zavičajem. Vračare koje praktikuju te rituale su mahom zene iz Istočne Srbije. U Beču, kako bi održale radnu vizu, rade često kao čistačice u firmama, gde su pri dnu ili na samom dnu lestvice zaposlenih. Međutim, kada se nakon napornog dana vrate u svoje male, tamne, vlažne bečke stanove, tu se naglo penju na sam vrh. One primaju mušterije kojima gledaju u karte, bajaju, predviđaju budućnost – dakle, postaju gospodarice sudbine jer svojim savetima i uputstvima zaista ozbiljno usmeravaju postupke očajnika, koji su došli da kod njih potraže spas.

Da li će se i u kojoj meri „Gastarbajterske priče” suprostaviti ovde uvreženim stereotipima o gastarbajterima i sa kojom od ličnih predrasuda ste se ponajpre oprostili radeći na ovom projektu?

Nisam ni ranije imao predrasude prema gastarbajterima. Za mene su oni uvek bili interesantna tema – večiti putnici koji žive tragično razapeti između Austrije i rodnog kraja. (Zato će možda naslov filma na kraju i biti „Putnici”, a naslov serije „Gastarbajterske price, ali o tom-potom.) Stranci su u Beču, pošto često ne uspevaju da se uklope u austrijsku sredinu. Bečki gastarbajteri su specifični zbog blizine Srbije. Ta blizina, odnosno mogućnost da se relativno brzo (za vikend) vrate u Srbiju, svakako utiče na to da se teže uklapaju u austrijsko drustvo. Vremenom postaju stranci i u zavičaju jer se polako otuđuju od života svojih komšija. Mislim da nakon ovog filma i serije, koji će do kraja rasvetliti život naših gastarbajtera u tuđini, neće biti mesta za podsmeh ili neki superioran pogled/stav prema njima.

Već „Made in Serbia” titra na razmeđi dokumentarnog i igranog filma a dugo je prošlo od „Života i smrti porno bande”, te šta to novo spremate, na čemu to novom na polju igranog filma radite ovih dana?

Paralelno sa „Gastarbajterskim pričama” radim na novom igranom filmu pod radnim naslovom „Ilijin povratak”. Već dugo me interesuje pitanje kako tzv. mali čovek, odbačen od države, često i crkve, obespravljen, može da pronađe slobodu, stvori svoje carstvo slobode, makar to samo ostalo na pokušaju, odnosno iluziji slobode. Mislim da to naše ostrvo slobode možemo da pronađemo samo skromnim putem, u mikro-svetu, daleko od snažnih vetrova. Ne radi se tu ni o kakvom povlačenju, predaji. Sloboda, po meni, ukoliko je zaista potrebna čoveku, postoji samo na tom mirko-nivou. U više poslednjih ideja za buduće filmove, moji junaci tako pokušavaju da pronađu slobodu na ekstremne, ali zapravo vrlo ljudske načine, u senci, često sakriveni između četiri zida svojih stanova, kuća – u svetu seksa, perverzija, sadomazohizma, sitnom kriminalu, praktikovanju crne magije, satanizma … Baš ovo poslednje je tema mog narednog igranog filma, kome sam sve skloniji da, umesto pomenutog radnog naslova, dam naslov Satana, naš komšija. To je film koji će se, kao i Porno banda, baviti i pitanjem pobune, odnosno potencijala koji u našem narodu danas postoji za tako nešto.

Izvor: Filmske radosti | FCS
Autor: Zoran Janković
08/06/2016

Borislav Šajtinac
  • Save
Previous post Intervju Borislav Šajtinac
Festival nitratnog filma
  • Save
Next post Kroz zapaljive mitove u punoletstvo
Share via
Copy link
Powered by Social Snap