Advertisement Section

Kolona od tri automobila probija se kroz noć. Putnici će tu i tamo zastati, osmotriti teren i ubrzo nastaviti put kroz beskrajnu pustoš Anadolije.

Na putu se, kako saznajemo, nalaze već satima, ali desilo se ubistvo i birokratska procedura mora biti ispoštovana. Navigator kolone je osumnjičeni, koji pijanstvo prilikom izvršenja zločina navodi kao razlog zbog kog ne može da se seti gde je zakopano telo ubijenog. Kilometri odmiču, a mrak i monotonost pejzaža ne idu na ruku tragačima. Svako brdo obećava da krije odgovor koji će ljudskom naporu udahnuti smisao, da bi se iza njega ukazala samo još jedna dolina i isti vijugavi put.

Bilo jednom u Anadoliji je film koji će trajanjem od 150 minuta verovatno ispitati granice vašeg strpljenja, možda vas i zamoriti, ali će vam se nesumnjivo uvući pod kožu i narednih dana vam neće dati mira. U pitanju je jedan od dragocenih filmova koji rastu kako im se u mislima vraćate.

Najavljeno kao metafizički road movie, novo Džejlanovo ostvarenje je egzistencijalni krimi film koji pokreće pitanja smrti i krivice, golog prostora i osamljenosti, zakona i etike duboko u turskoj provinciji, koja se, skrivena od modernizacije, još uvek ravna prema tradicionalnim normama i povinuje prastarom hijerarhijskom poretku. Urbana populacija Istanbula mahom vodi poreklo upravo iz anadolskih bespuća, pa se kroz tamu Džejlanovog istražnog postupka pomalja dimenzija iskonskog. Turska postojbina oslikana je pod oskudnim svetlom mesečine i farova, čime se beskonačni prostor ukazuje u svoj svojoj ukletosti i onespokojavajućoj ravnodušnosti prirode nad ljudskim problemima.

Bilo jednom u Anadoliji donosi sve odlike filmskog jezika na koje nas je Džejlan navikao. Realistički pristup materijalu, dugi kadrovi, odmeren ritam i meditativni ton na ivici melanholije uobličeni su besprekornom fotografijom. U pitanju je tehnički najzahtevniji od njegovih poduhvata, u kom snimanje u mraku stepe sa šturim izvorima svetlosti pokazuje da realizam proizilazi ne samo iz spontanosti, već i iz pažljive konstrukcije. U tom smislu, dužina filma nije rezultat potrebe da se nešto više kaže, već doslednosti realističnoj prezentaciji događaja. Džejlan insistira da nametne utisak sporog proticanja vremena i demonstrira iznurujuću prirodu isleđivanja u kojoj nema garancija da će uloženi trud uroditi ikakvim plodom. On pušta događaje da se odvijaju u prirodnom ritmu, rešen da razbije iluziju kinematografskog vremena koliko god je moguće. Čak je i povremeni humor u funkciji realizma, jer sâm život je pun ironije, paradoksa i sitnih apsurdnosti.

Polazni raskorak između bajkovitog naslova filma i stroge podređenosti realističkom metodu dolazi do tačke pomirenja kada u homosocijalnu sredinu stupi lepa devojka. U takvom okruženju, lepa devojka je poput vode u pustinji, pa samom svojom pojavom ostavlja dubok emocionalni efekat na prisutne i izaziva najviše što od dramskog obrta Džejlan može da dozvoli.

Reditelj svoju krimi priču pripoveda iz vizure nespojive s konvencijama mainstream kinematografije. Umesto adrenalinskih injekcija i romansi, film nudi prvih sat i po nedešavanja u mrklom mraku. Policajce ne predstavlja kao efikasne profesionalce, već kao državne službenike isceđene rutinom i opterećene privatnim problemima, pune ljudskih slabosti i predrasuda. Džejlan ne nagrađuje naše strepljenje intenzivnom dramom i povišenim emocijama, jer put koji prikazuje nema konačno ishodište, već samo vodi dublje u noć.

Film je pun referenci koje će nam promaći, jer su specifične za tursku kulturu ili ukorenjene u jeziku, ali prepoznaćemo omaže Leoneu kroz naslov, Kiarostamiju kroz simboličnu scenu u kojoj pratimo jabuku koja se kotrlja ka potoku, ili Čehovu kroz niz replika i deo zapleta. Prepoznaćemo i likove, koji, iako obeleženi Anadolijom, predstavljaju univerzalnu studiju ljudske duše. Džejlan svoje likove više posmatra nego što ih kontroliše, darežljivo im pružajući slobodu. Time on istovremeno gradi psihološku upečatljivost likova i uspostavlja analitičnu distanciranost, uspevajući da zadrži duboko introspektivan ton i da poetičnošću svoga izraza prividno suv scenario pretoči u transcendentalan i bezgranično bogat film.

Izvor: Filmske radosti
Autor: Aleksandar Radovanović
08/05/2012 – 12:45

Naslov originala: Bir zamanlar Anadolu’da
Reditelj: Nuri Bilge Ceylan
Scenario: Ebru Ceylan, Nuri Bilge Ceylan, Ercan Kesal
Direktor fotografije: Gökhan Tiryaki
Uloge: Muhammet Uzuner, Yilmaz Erdogan, Firat Tanisan
Žanr: drama
Trajanje: 150 minuta
Proizvodnja: Turska, Bosna i Hercegovina, 2011.

Stid
  • Save
Previous post Shame (Steve McQueen, 2011)
Bilo jednom u Andadoliji
  • Save
Next post Bilo jednom u Anadoliji – Nuri Bilge Ceylan
Share via
Copy link
Powered by Social Snap