Advertisement Section

Dejan Zečević je 2011. snimio „Neprijatelja” koji je po kvalitetu možda najbolji igrani film u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Radnja „Neprijatelja” smeštena je u Bosni 1995, u vreme kada je rat završen.

U nekoliko dana odigrava se drama koju niko nije očekivao jer kada je primirije, logično je i da ljudi koji su ratovali imaju nameru da žive u miru. Mali vod neočekivano pronalazi čoveka (glumi ga Tihomir Stanić) zazidanog u ruševinama jedne fabrike zbog čega dolazi do neverovatne pometnje među njima. Taj čovek predstaviće se kao Daba dok će ljudi iz malog voda početi da sumnjaju da je Daba demon. Razlog za sumnju počeće kada ih napadnu preživeli iz „nepijateljskog” voda koji su zazidali Dabu jer su ga proglasili demonom, pošto su smatrali da ih je on zavadio i da je zbog toga došlo do masakra među njima. Prema priči čoveka iz „neprijateljskog” voda po imenu Faruk (Goran Jokić) mir je zvanično sklopljen onda kada su zazidali Dabu. Novi nemir kod njih je ponovo unet jer je on ponovo na slobodi ali uzrujanost počinje da se stvara i kod naših glavnih junaka koji su oslobodili zazidanog čoveka.

Daba će ipak, do kraja filma savršeno biti smiren i nijednog trenutka neće opovrgnuti ali ni potvrditi da je đavo. Neće pokazati ni da je negativac ali će se mnoge loše stvari početi dešavati od njegovog dolaska, što će samo još više razbesneti određene ljude, a sumnja u to da je on pravi đavo postajaće sve jača.

„Neprijatelj” govori ozbiljnije o ratu devedesetih na ovim prostorima, nego bilo koji drugi film koji se bavio ovom tematikom ali uz to govori i o zlu koje je nastupilo na ovoj planeti, o zlu koje je u samom čoveku. Tako možemo reći da se nijedan naš film koji konkretno govori o jednom ratu, bez obzira što je radnja smeštena u trenutku primirija, nije univerzalnije pobrinuo o tome da kaže da se svaki rat zapravo individualno oslikava u svakom od nas onako kako ga mi doživljavamo. Bog je stvorio od čoveka jedinku koja sama procenjuje da li će učestvovati u nečemu što se zove ubijanje ili će što je moguće više negirati zlo koje mu je nametnuto od demonskih sila. Niko od nas ne mora biti nevin, niti imun na zlo ali isto tako, ako verujemo u zlo, ono će doći po nas i uzeti ono što mu pripada.

Upravo taj kontrast – rat u primiriju, izgleda kao da je namerno postavljen kako bi ukazao na to, da nam ne treba rat da bi se ubijali.

„Neprijatelj” nije ni na čijoj strani tj. nije na strani bilo koje nacionalistički orijentisane grupacije, već uporno govori da neprijatelj čuči u svakom od nas u vremenu kada zlo nadvlada dobro, te da nam svako može biti neprijatelj ako počenemo da gajimo sumnju prema onima koji su bili prijateljski nastrojeni prema nama ili su bar samo bili benigni.

„Neprijatelj” se dakle, bavi ratom koji se nazivao bratoubilačkim jer su bili zavađeni narodi koji su do trenutka rata živeli u jednoj državi i bili jedan narod ali on želi, između ostalog, da kaže i da je svaki rat zapravo bratoubilački jer smo svi stvoreni od jednog Boga ali i da pored Boga postoji demon koga sami ljudi izazivaju i on im tada stoji na raspolaganju.

Svaka religija drugačije tretira Boga, kao što drugačije tretira demona ali suština je da je i Bog i đavo isti za sve ljude na ovoj planeti, kao što je činjenica da u svima nama živi i Bog i đavo, samo što je pitanje ko će od njih kroz nas da progovori i koga ćemo da aktiviramo u datom trenutku.

U neko doba mali vod počeće da veruje da je Daba i zao duh – demijurg – veliki graditelj svemira koji se bori sa Bogom i da ne smeju da ga ubiju pošto bi tako nestalo sve, a to verovanje poteći će od Čakija (Vuk Kostić) od koga će po prvi put u životu čuti za priču o tom neobičnom zlom duhu. Tako možemo izvući zaključak da je autor, između ostalog, hteo da kaže i da su ovaj svet stvarali i Bog i đavo ili samo jedna osoba u kojoj se nalaze i Bog i đavo, te da sve što se dešava na ovoj planeti nastaje zbog unutrašnje borbe te jedne osobe, a to je zapravo i borba u nama samima.

U filmu dakle, imamo sijaset veoma dubokih rečenica iz kojih možemo da pronađemo pregršt raznih poruka.

Spominje se i ono „naši” i „vaši”, a zapravo se pitamo koji su to „naši” a koji to „vaši”. Suština je da u svakom ratu ljudi ratuju protiv ljudi. Nacionalizam kao i tretiranje ovog termina, kao i termina đavo (različite nacije različito tretiraju ovaj termin. Za neke je đavo demon, za neke šejtan, za neke druge sotona ali suština đavola je ista za sve nacije) su tu da bi zavadile one u kojima se đavo probudio.

Ono što je najstrašnije je činjenica je da je takozvani đavo na kraju filma ponovo zazidan i da ga opet neko može pronaći i pustiti ga na slobodu kao što na kraju filma „Variola vera” imamo situaciju u kojoj su svi srećni jer je konstatovano da je zvanično završeno sa zarazom dok magistar Jovanović (lik koga tumači Aleksandar Berček) drži frulu koja je zapravo bila uzrok zbog koje je opaka zarazna bolest uvežena u Beograd i frula je tu da bi skrenula pažnju da se zlo može vratiti. Uvek postoji mogućnost da se vrata zla otvore, kao što u „Gospodarima pakla” ( https://www.filmske-radosti.com/novo/content/gospodari-pakla-u-xxi-veku ) kutija čeka da je neko otvori i tako prizove monstrume.

U „Neprijatelju” navodno je došlo do primirija, onda, kada je takozvani demon zazidan ali kada je ponovo na slobodi, nastupaju nova ubijanja.

Dakle, rat se nastavlja i nastavljaće se dok god ljudi veruju u zlo. Istog trenutka kada prestane da veruje u njega, prestaće bezumlje i nastupiće mir koji može uvek da traje ukoliko ponovo ne počne neko novo verovanje u zlo.

Žanrovski ovaj film je okarakterisan i kao horor i kao ratni film ali, između ostalog, i kao triler, a zapravo u potpunosti nije ništa od toga, dok sa druge strane, možemo reći i da je sve to pomalo. Jedini horor elementi su postojanje zapravo takozvanog đavola u liku Dabe ali pored toga što nijednog trenutka on to ne potvrđuje, ni gledaoc ne može da se zakune da se radi o pravom đavolu. Horor element je i stravičan razdor među prijateljima koji su do dolaska zazidanog bili u manje-više korektnim odnosima, a onda najednom dolazi do uznemirenosti, nervoze, počinju svađe koje dovode do ludila jer dotadašnji drugari počinju i ozbiljno da sumnjaju jedni u druge. Sve to se završava sa nepromišljenim ubistvima.

Pred sam kraj filma imamo i jedan nadrealan momenat. U jednom kadru se nalaze Cole (Aleksandar Stojković) i Čaki koji je na samrti. Čaki će uperiti revolver u pravcu, gde se nalaze Danica (Marija Pikić) i Daba ali gledaoc ne vidi tačno u koga i tek može da predpostavi da je u Dabu jer se obraća njemu, a zatim imamo u sledećoj sceni Dabu u krupnom kadru i u narednoj ponovo Čakija i Coleta, gde Čaki ispaljuje metak. Ubrzo vidimo da Danica leži, a Daba pored nje stoji. Aca će potom uperiti pištolj u Dabu i narediti mu da je oživi i najednom će se ona pojaviti ponovo na nogama sa tvrdnjom da je Čaki samo okrznuo i da joj je dobro.

Dakle, pored tih horor elemenata, imamo i žanrovsku odrednicu ostvarenja kao ratni film, što sam već i spomenuo, ali jedino što ga čini ratnim je to što se ljudi ubijaju međusobno, a kada uzmemo u obzir da se to dešava u vreme primirija, kao ratni se onda može okarakterisati samo zbog toga što oni koji se ubijaju imaju uniforme.

Ne znam ni da li ga kao triler možemo okarakterisati u potpunosti jer nekog klasičnog triler-zapleta nema osim što nas može zapanjiti činjenica da nismo očekivali da će se desiti krvava ubistva u doba kada je sklopljeno primirije.

Film je naizgled krajnje jednostavno odrađen jer pre svega, ima malo glumaca i gotovo sve se dešava na jednoj lokaciji, te je Zečević tako dokazao da sa relativno malo elemenata može da napravi odličan film, a to je odlika velikih autora.

Šteta što naša publika ne zna da ceni prave vrednosti jer je ovo ostvarenje bolje prošlo kod kritike nego kod gledaoca, što se često dešava sa istinski vrednim umetničkim delima. Inače, ovo je pored svega navedenog, film koji je stvoren za veliko platno i koji se doživljava na pravi način upravo u bioskopskoj sali i umesto što se filmovi zabavnog karaktera masovno gledaju u našim bioskopima, ovakva ostvarenja su nažalost unapred osuđena da ih pravim očima vidi mali broj prosvećenih.

U „Neprijatelju” je sve odlično: gluma, fotografija, muzika… „Neprijatelj” je jedan od najboljih srpskih filmova snimljenih u poslednjih dvadesetak godina.

Autor: Branko Radaković

Le gamin au vélo
  • Save
Previous post Le gamin au vélo ( Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardennem, 2011)
Druga zemlja
  • Save
Next post I ja sam reditelj
Share via
Copy link
Powered by Social Snap