
U popunjenoj sali bioskopa „Mulltikina“ u večernjim satima prvog dana Varšavskog festivala prikazan je film „Plavuše“ (Blondie) švedskog reditelja Jespera Genslanta (Ganslandt). Ostvarenje se našlo u glavnom takmičarskom programu na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi. Film koji ima čak četiri projekcije i koji će se ravnopravno boriti za nagradu od 25 hiljada eura. Tri sestre, plavuše, su ponovo na okupu posle dosta godina. Razlog za to je 70. rođendan majke Sigri (Marie Göranzon). Elin (Carolina Gynning), najstarija sestra je model, kojoj su alkohol i kokain svakidašnjica
|

Definisati pojam egzotičnosti i zaista se naći u takvoj situaciji dva su potpuno različita stanja. Dok s jedne strane svi maštamo o istom, kao kroz maglu, kao da će se jednom rasčistiti prostor i sva ta egzotičnost sama doleteti kroz vrata otvorenog neba, negde u naše skute, očekujući od iste da nam zauvek promeni život (ili bar donese neke trajnije uspomene), s druge retko se ko pita kako bi zaista ona mogla da izgleda, retko ko će se usuditi da pokuša da je isplanira. Izgnanički? Sa punim koferom nostalgije?
|

Filip Moš, komercijalista iz malog mesta Vilice pored Krakova, upravo će postati otac. Konačno je srećan. Oko njega su ljudi koji ga vole, iako je odrastao u sirotištu, ima svoj stan, dobar posao. Radja mu se ćerka, a on od uzbudjenja štuca i napija se. U neformalnom razgovoru sa kolegama i prijateljima, otkriva im da je kupio kameru od 8mm.
|

„Smrt čoveka na Balkanu” je prikazan u takmičarskoj selekciji „Nacionalna klasa“ gde se borio za nagradu sa još 8 filmova. Nije proglašen najboljim ali jeste osvojio čak 4 nagrade, i to za : najbolju režiju, najbolji scenario, najbolju mušku ulogu (Emir Hadžihafizbegović), i uz to je dobio nagradu kritike. Pored toga nagrađen je i na filmskom festivalu u Sopotu sa tri nagrade.
|

Melanholija će ubiti čovečanstvo! Polako, u igri smrti, obilazeći i njušeći u krugovima. U taktovima Preludijuma nesrećne igre Tristana i Izolde, bar kako ih Vagner čuje. Svakako, melodija nije ni važna. Ona se briše, kao i sve što prestaje da postoji sa čovečanstvom. Ili nekim čovekom. Istina je da ono što ne izgovorimo ostane u carstvu ćutnje zauvek. Svako od nas ima svoje rečenice, ili će ih tama zatvoriti u humku zauvek. I taj teret. Odgovornost odraslih. Da, tumačenje je svakom na slobodu, što sve još i pojačava. Krešendo. Čarobna pećina iz koje je svejedno da li ćeš izaći, jer sve, na kraju, dođe po tebe. Kao krupne grudve grada...
|

Nagrađivani film švedskog reditelja Rubena Ostlunda (Östlund), „Igra“(Play), premijerno je prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma „Planete Doc“ u Varšavi, iako se radi o dugometražnom igranom filmu.
|

Andjeoske oči, ubica i razbojnik, na tragu je velikog novca. Upleten u razmirice onih koji su ostali kratkih rukava (kao plaćenik) saznaje da izvesni Bill Carson (čovek sa povezom preko oka, trenutno u konjici Juga) jedini zna gde se nalazi 200 000$. U medjuvremenu, Blondi i Tuko su privreemni ortaci, koji koriste opšte stanje u državi ne bi li namakli neki novac na brzaka.
|

Kolona od tri automobila probija se kroz noć. Putnici će tu i tamo zastati, osmotriti teren i ubrzo nastaviti put kroz beskrajnu pustoš Anadolije. Na putu se, kako saznajemo, nalaze već satima, ali desilo se ubistvo i birokratska procedura mora biti ispoštovana.
|

Udahni duboko. I ustani. Još jedan dan, jesenji, kiseo, nesavršen. To ni poslovni uspeh, niti zavodljiv osmeh, neće promeniti. Zato ne pijem, zato se ne drogiram, zato nemam suvišnih stvari. Zato sam dendi. Nekako nepristupačan, a opet zgodan i mističan. Imam li čega da se stidim? Imamo li svi mi, koji pokušavamo da rešimo probleme i hodamo uzdignutog čela (bar kad nas vide), mi koji umemo da budemo neprimetno savršeni u momentu koji živimo, razloga da se stidimo? Ili samo uzimamo plodove sivila koje raste oko nas. Sebični? Nemarni? Zašto bi neko razmišljao o tome. Jer dela čine više od reči. Jer nema utehe. Neću je pružiti. I ne stidim se. I stidim se. Ponovo metro, ponovo velike staklene ploče, privatnost kancelarije.
|

Da i na periferiji Beograda ima „Crvenih brda” gde se skiva samodopadljiva mladost želeći da afirmiše svoje mogućnosti i želje, pokazalo se u naturalističkoj drami „Klip”, Maje Miloš. Ovo je prvi igrani celovečernji film mlade autorke koji se za sada, po reakcijama kritike i publike ,probija kao dostojan pokazatelj da u srpskoj kinematografiji ženska filmska vizija predstavlja možda odlučujući prekretnički impuls.
|