Rikardo Leite

O razvijanju filma kafom i sokom od limete

Izvor: Klubvizija.org
Autor: Ejla Kovačević
24/04/2014

Povodom nadolazeće radionice u sklopu 23. Dana hrvatskog filma, filmske kolege iz Hrvatske nam donose razgovor s filmskim režiserom Ricardom Leiteom, koji će održati radionicu osnova rada sa 16mm crno-bijelim filmom u zagrebačkom filmskom laboratoriju „Klubvizija SC“.

Što je film? Kako nastaje slika na filmskoj vrpci? Kako samostalno razviti film jeftino i bez opasnih kemikalija? To su samo neka od pitanja na koja će odgovore dobiti polaznici uvodne radionice 16mm crno-bijelog filma koju organizira zagrebački filmski laboratorij Klubvizija SC u sklopu 23. Dana hrvatskog filma, a koja će se održati od 23. do 27. travnja ove godine u prostorijama Studentskog centra u Zagrebu. Radionicu će voditi Ricardo Leite, portugalski filmski režiser s dugogodišnjim iskustvom rada sa Super8 i 16mm filmom, koji je ujedno osnivač prvog i jedinog filmskog laboratorija „Atomo47“ na području Portugala. U krugu nezavisnih filmskih laboratorija poznat je kao stručnjak u području filmske kemije, gdje je usavršavanjem metode razvijanja filma s kavom, tzv. „caffenol“, stekao reputaciju i održao nekolicinu radionica na dotičnu temu u Portugalu i SAD-u. Povodom nadolazeće radionice, donosimo vam razgovor s Leiteom, koji će vam približiti čudestan svijet filmske vrpce i čarolije filmske kemije.

Ricardo, aktivan ste član mreže nezavisnih filmskih laboratorija već nekoliko godina, kada ste se prvi put susreli s filmskom vrpcom?

Prva iskustva u radu s filmskom vrpcom sam stekao na fakultetu. Prvotna ideja mi je bila da snimam filmove i potom oslikavam emulziju, jer mi je crtanje strast još iz djetinjstva. Tako sam svoj prvi Super8 film oslikao s crvenim lakom za nokte te snimio drugi u namjeri da i njega oslikam, ali sam iznenada shvatio da je film na vrpci nešto drugo, puno drugačije od videa i crtanja. Stoga sam počeo snimati i samostalno razvijati crno-bijele filmove na Super8 i 16mm filmskoj vrpci. Osjećao sam da je rad s filmskom vrpcom nešto puno kompleksnije od pukog bavljenja njegovom materijalnošću, imao je vlastiti jezik. Stoga sam pokušao odgonetnuti što mi je htio reći i što sam mu htio odgovoriti, iz umjetničkog, političkog i tehničkog aspekta.

Završili ste studij filma u Portu gdje ste radili istovremeno s videom i filmom. Kako ste se opredjelili za film kao primarno sredstvo vašeg kreativnog izričaja?

Počeo sam koristiti video još kao dijete, snimajući kratke isječke za sebe. Tijekom praznika, video kamera je uvijek bila prisutna. Video mi je dopustio ponešto neodgovorniji i nediscipliraniji pristup slici, ali se nije doimalo kao najbolje sredstvo za projiciranje nekih ozbiljnijih ideja. S druge strane, filmska vrpca se doimala kao da ima neograničenu količinu slojeva za razotkrivanje, zvuk motora kamere, spremnik za razvijanje, projektor, neprestana nužnost okretanja spirale za razvijanje filma. Sve to se doimalo bliže onomu što sam htio postići.

Poznati ste kao osnivač prvog nezavisnog filmskog laboratorija „Atomo47“ u Portugalu. Koja je ideja i cilj bio u pozadini osnivanja?

Glavni cilj mi je bio nastaviti raditi s filmskom vrpcom i isto omogućiti drugima . Riječ „nezavisan“ je dobra za opis onoga što „Atomo47“ i drugi filmski laboratoriji unutar mreže rade – ono nema nikakvog doticaja s komercijalnim laboratorijima i to je ono što je najteže objasniti novim ljudima koji stupe s nama u kontakt. Čini mi se da je pristup filmskoj vrpci sličan u većini nezavisnih filmskih laboratorija diljem svijeta. Kako se povezujem sa sve više laboratorija unutar mreže, uviđam da svi mi radimo vrlo inovativne stvari. Iako se svaki laboratorij razvija u svom smjeru, postoji snažna međusobna povezanost. Ne bi me iznenadilo da nas u budućnosti netko okarakterizira kao zaseban filmski pokret, izvan domene eksperimentalnog filma, avangarde i dr. U svakom slučaju, čini se da je ispravno pristupiti svemu jednostavno, kao što to čini većina članova mreže filmskih laboratorija. Stoga, naš glavni cilj jest nastaviti put, učiniti ga jednostavnim, premda znamo da je puno kompleksniji nego što mi svi tvrdimo.

Kakav je odnos portugalskih kinematografa spram filmske vrpce? Postoje li kina ili festivali koji održavaju tradiciju njihova projiciranja?

Portugal se pretvorio u vrlo pasivno društvo, što je suprotno njegovoj izvornoj naravi. To je rezultiralo time da su se ljudi počeli više zanimati za nove tehnologije koje im je nametnulo svjetsko tržište. Zbog toga više nemamo čvrstu zajednicu ljudi koji rade na filmskoj vrpci i iznimno je teško objasniti javnosti što je zapravo filmska vrpca i što nam ona nudi. Međutim, s vremena na vrijeme u moj laboratorij dođu ljudi koji žele raditi s filmskom vrpcom. Nažalost, ne mogu im uvijek pomoći jer nemamo primjerenu infrastrukturu i brojčano nas je malo.
Neki festivali još uvijek prikazuju filmove na vrpci, ali takvi postaju rijetkost.

Istraživali ste alternativne metode razvijanja filma, od kojih je tzv. „caffenol“ trenutno u centru vaših interesa. Kako ste se zainteresirali upravo za tu metodu razvijanja?

Niskotoksične procese razvijanja sam počeo istraživati tek prije dvije godine. No, zbog dugogodišnjeg iskustva s crno-bijelom emulzijom, uspio sam dobiti vrlo interesantne rezultate nakon samo nekoliko mjeseci istraživanja. Istraživanje sam započeo jer me je brinula visoka toksičnost kemije koju sam koristio. Stoga sam se okrenuo „caffenolu“ jer mi se činila kao jedna od najefikasnijih i jeftinih metoda. Tada sam upoznao doktora Scotta, osobu koja je izumila „caffenol“ 1995. godine. On mi je pomogao usavršiti proces i također me uputio u rad s izbjeljivačem na bazi hidrogen peroksida i soka od limete. Najuzbudljivi dio istraživanja „caffenola“ je bio u dobivanju pozitiv filma pomoću izbjeljivača sa sokom od limete. To je bio prvi niskotoksični crno-bijeli preobratni proces koji sam ikada napravio, a možda i jedini na svijetu koji trenutno postoji. Taj je proces atraktivan i bitan stoga što je pristupačan početnicima (npr. ljudima koji nemaju pristup kompleksnoj kemiji kao što je metol i hidrokinon), a i djeci, jeftin je, a ujedno niskotoksičan. Također, „caffenol“ može biti svojevrsna jeftina i jednostavna zamjena za toniranje, obzirom da daje smeđe, žute, a ponekad i plave tonove emulziji.

Koje su prednosti razvijanja s „caffenolom“?

Glavne prednosti razvijanja s „caffenolom“ su niska toksičnost, dostupnost, jednostavnost i prekrasne boje. Osim toga, mislim da je jedna od boljih metoda za educiranje početnika o razvijanju filma, upravo jer nije opasna za zdravlje. Također, može inspirirati ostale da istražuju alternativne metode niskotoksičnog razvijanja, na primjer sa razvijačima na bazi kupine ili peperminta. Osim toga, zasigurno može potaknuti ljude da snimaju i razvijaju filmove, bez obzira u kojem djelu svijeta se nalaze. Stoga, moglo bi se reći da je njegova najveća prednost neograničena dostupnost.

Prema vašem mišljenju, zašto je bitno nastaviti educirati mlade filmske naraštaje o radu s filmskom vrpcom?

Postoji bezbroj razloga, ali govoreći iz svoje perspektive, edukacija mladih naraštaja je bitna zato što je rad na filmskoj vrpci odraz snažnog umjetničkog i političkog stava spram nasilnog društva slika. Poticao bi ih da snimaju na filmskoj vrpci da bi mogli shvatiti njezinu temeljnu povijesnu, estetsku i tehničku važnost i utjecaj na film kakav danas gledamo na velikom platnu.

Na radionicu se možete prijaviti putem e-maila: sc.klubvizija@gmail.com