Advertisement Section

Veoma interesantna politika naših distributera. Valjda su zbog krize odlučili da povećaju protok komercijalnih filmova, da bi što više zaradili, pa smo tako mogli da gledamo „Avatar“ zajedno sa ostatkom sveta, koji je za nekoliko meseci zaradio preko dve milijarde dolara, a sada i novi film Tima Bartona „Alisa u zemlji čuda“. Verovatno su očekivali da napune kase, jer je film imao veću zaradu od „Avatara“ zaradivši samo prvog vikenda 116 miliona dolara. Dok smo za druga, manje „zvučna“ ostvarenja ostali uskraćeni, čekajući ponekad i godinu dana da se pojave na velikom platnu.

Film je imao premijeru kod nas 2. marta u centru „Sava“, a nakon toga je krenula bioskopska distribucija u nekoliko preostalih bioskopa širom Srbije. Film je prvo bio urađen u 2D tehnologiji, ali se Barton ipak odlučio da se ponovo oproba u 3D tehnici nakon animiranog filma „Košmar uoči Božića“( „Nightmare before christmas“, 1993). Treba imati na umu da je tehnologija tada, moglo bi se reći, bila dosta nazadna u odnosu na današnju. Nakon tri godine najveći fanovi Bartona jedva su čekali da se pojavi njegova „Alisa u zemlji čuda“. Film je inače snimljen po knjizi Engleskog pisca Čarlsa Lutvidža Dodgsona (Charles Lutwidge Dodgson), poznatijeg po pseudonimu Luis Kerol (Lewis Carroll).

Devetnaestogodišnju Alisu (Mia Vasikovska) očekuju mnoge promene u životu. Otac joj je preminuo, a majka da bi mogla da izdržava dve ćerke, morala je da proda kompaniju. Od nje se očekivalo da se uda za Hamiša, uštogljenog, ružnjikavog, riđokosog plemića, čiji je otac kupio kompaniju od Alisine majke. Na njihovoj vereničkoj zabavi (jedino ona nije znala povod za zabavu) ispred stotine zvanica Hamiš je kleknuo i postavio veoma jednostvano pitanje – bračnu ponudu. Zbog nemogućnosti da ga odbije (javno), Alisa odlazi u šumu kako bi razmislila. Videvši belog zeku koji ulazi u rupu ispod drveta, Alisa kreće za njim i odlazi u „ Zemlju čuda“. Svi su se pitali da li je to „ona“ Alisa, ali devojka kao da je imala amneziju jer nije mogla da se seti da je i kao dete veoma često odlazila tamo. Tada, kao i sada, mislila je da je sve to san i da je neophodno da se uštine da bi se probudila. Međutim, nije sve tako kako joj se činilo. Da bi uspostavili harmoniju i skinuli sa trona Crvenu kraljicu (Helen Bonam Karter), sestru Bele kraljice (En Hetevej), morala je da ubije stvorenje nalik aždaji po imenu Džabarvoker. Uporno odbijajući ulogu prave Alise koja će ih sve izbaviti iz bede i nedaće, imali smo osećaj kao da se plašila odrastanja. Bilo je neophodno napraviti izbore. Niko nije rekao da je to lako, ali život je pun nekakvih izbora. Kao što u stvarnosti nije imala hrabrosti da odbije Hamiša, tako i ovde nije mogla da prihvati ulogu spasiteljke. Odlazeći na čajanku kod Ludog šeširdžije (Džoni Dep) stvari polako počinju da se okreću u pravom smeru. Alisa shvata da mora da rizikuje htela to ili ne, i da sama donese izbor da li da pomogne ili ne.

Bartona pratim od samog početka i moram da priznam da je ovo najmanje „bartonovski film“. Reditelj veoma čudnih i bizarnih filmova kao što su „Frankenweenie“, „Vincent“ kome je glas pozajmio Vinsent Prajs. Priča o dečaku Vinsentu Maloju, koji sanja da bude kao poznata legenda horor filmova, Vinsent Prajs, i opsednut je pričama Edgara Alena Poa, „Bitlđus“ („Beetle Juice“ 1988) i konačno njegov najmračniji „Svini Tod: pakleni berberin iz ulice Flit“ ( „Sweeney Todd: The Demon Barber of Fleet Street“), tako da sam s pravom očekivao da da svoj pečat. Međutim, izgleda je „Dizni“ ipak umešao svoje prstiće, mada to sa sigurnošću ne mogu da tvrdim. Film je sa tehničke strane savršenstvo. Odlična CGI animacija, koja moram da priznam u poslednje vreme sve manje pada u oči i nekako se privikavam na tu novu tehnologiju iako sam pristalica ručnog crteža. Predivna scenografija, kostimi, odlični likovi, kolorit – zaista se vodilo računa i o najsitnijim detaljima. A sve to je išlo sa predivnim i veoma precizno snimljenim kadrovima. Montažeri su odradili odličan posao, a to se moglo videti pred sam kraj filma kada se mlada Mia Vasikovska nije mogla snaći u pomalo muškoj ulozi sa mačem u ruci. Vidimo da je Barton i ovog puta sarađivao sa Denijem Elfmanom (Danny Elfman), koji mu je komponovao muziku za mnoge filmove. Pored njega tu je i, njegova standardna postava nekoliko filmova unazad, njegova supruga Helen Bonam Karter kao Crvena kraljica, sa ogromnom glavom i malim srcem na sredini usana, odradila je zaista odličan posao; i Džoni Dep kome izgleda uloge ovakvog tipa ne mogu, a da ne pristaju.

Radnju filma smo znali još odavno jer ne postoji osoba koja nije čitala knjigu, ali se postavljalo pitanje kako će to Barton pretočiti u pokretne slike. Koliko će se oslanjati na knjigu, a koliko će biti njegovog uticaja. Ako ćemo o bizarnosti, zaista je bio blag i nikako se ne može porediti sa odličnom ekranizacijom češkog reditelja Jana Švankmajera „Neco z Alenky“ (1988), koji je pritom snimljen u „stop-motion“ tehnici. Na kraju ovo je ipak dečiji film, predivno snimljen, i ostaje samo da se vidi kako će biti prihvaćen i čiji senzibilitet će pogoditi.

Scenario: Linda Vulverton
Snimljen po knjizi Luisa Kerola
Direktor fotografije: Darijus Vojski
Montaža: Kris Lebenzon
Muzika: Deni Elfman
Producent: Džo Rot
Država: SAD
Trajanje: 108 minuta
Uloge: Mia Vasikovska, Helen Bonam Karter, En Hetevaj, Džoni Dep, Krispin Glover, Met Lukat, Alen Rikman, Majkl Šin…

Autor: Zoran Gajin

Imaginarium doktora parnasusa
  • Save
Previous post Imaginarium of Doctor Parnassus (Terry Gilliam, 2009.)
Svet okeana
  • Save
Next post Ocean world 3D (Braća Mantelo, 2009.)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap