Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Katarina Nikolić

„The cinema world can be a real world rather than a dream world”

Film „Amour“ nagrađen je „Zlatnom palmom“ u Kanu 2012. godine, proglašen je najboljim evropskim filmom, a i kandidat je i za najbolji film van engleskog govornog područja na osamdeset i petoj dodeli „Oskara“ Američke filmske akademije 2013. godine. Austrijski reditelj i scenarista Mihael Haneke pripada elitnoj grupi filmskih stvaralaca koji su za kratko vreme osvojili mnogobrojne nagrade na festivalima. Mihael Haneke je sedmi reditelj koji je i istoriji Kanskog festivala osvojio dve „Zlatne palme“. Nakon filma „The piano teacher“ koji je 2001. dobio „Gran pri“ na festivalu u Kanu, sledi nagrada za najbolju režiju za film „Cache“ iz 2005, potom „Zlatna palma“ za „The White ribbon“iz 2009. godine. Reditelj se na ceremoniji šezdeset i petog Kanskog festivala zahvalio glumačkom paru Žan Luj Trentinjanu i Emanueli Riva koji su uveliko doprineli kvalitetu filma „Amour“. Glumac Žan Luj Trentinjan je svoju karijeru započeo ulogama u filmovima Rožera Vadima, i to posebno u filmu „And God Created Woman“(1956), sarađivao je sa mnogim svetskim rediteljima: Klod Šabrolom, Erih Romerom, Bernardo Bertolučijem, Klod Lelušem i mnogim drugim. Ovaj glumački par glumio je u trilogiji Kristofera Kješlovskog „Tree Colors Thrilogy“; Trentinjan u „Tree Colors: Red“, a Riva u „Tree Colors: Blue“. Glumac Žan Luj Trentinjan bio je oženjen francuskom glumicom Stefani Odran koja je kasnije postala supruga Kloda Šabrola, reditelja francuskog novog talasa. Pored ovog sjajnog glumačkog para, u ulozi njihove ćerke pojavljuje se Izabel Iper, koja je ranije glumila učiteljicu klavira u filmu „The piano teacher“. Isabel Iper je radila sa Klod Šabrolom, Žan Lik Godarom, Majkl Ćiminom, Oto Premingerom, Aleksandrom Popovićem i drugim. Nagradu za najbolju glumicu na Kanskom festivalu dobila je za filmove „Violette Noziere“(1978) i „The piano teacher“. Emanuela Riva započela je svoju karijeru u romatičnoj drami „Hiroshima, mon amour“(1959), Alana Renea po romanu Margarete Diras.

Film „Amour“ počinje upadom vatrogasa u dom osamdesetogodišnjeg bračnog para Žorža i Ane. Pogled na polukoncertni klavir u dnevnoj sobi, ukusno opremljen stan intelektualaca. Obijanje vrata. Ana, mrtva već nekoliko dana, leži u svom krevetu, u sobi otvorenog prozora, sa laticama cveća oko glave. Sledi retrospektiva događaja, upoznajemo se sa likovima, njihovim navikama, gledamo kako starost i bolest testiraju ljubav Žorža i Ane. U teatru, dok ljudi zauzimaju svoja mesta i čekaju početak koncerta, tu u toj masi nepoznatih ljudi, otvaraju nam se vrata priče o supružnicima, o Žoržu i Ani. Svetlo se polako gasi, muzika se čuje. Franc Šubert. Simbolički ovaj kadar, najavljuje priču o penzionisanim učiteljima klavira, starijem bračnom paru, čiji život postaje Šubertova „Improvizacija“. Par se vraća sa koncerta svog učenika. Kompozicija se nastavlja. Žorž otključava vrata svog stana, i u tom trenutku čujemo njegove prve reči u filmu, o provalnicima ali i strahu da ih neko ne pokrade dok spavaju. Ovaj motiv će se javiti i kasnije u Žoržovom snu, ali nas, takođe, vraća i na početak filma. U Žoržovom snu, neko zvoni na vratima, Žorž otvara vrata pošto se niko ne odaziva, izlazi polako u hodnik, pogleda u svoje noge- ceo hodnik je pod vodom. Neko ga hvata sa leđa. I u tom trenutku se budi. Žorž primećuje da Ani nije dobro. Dok je Ana u bolnici, Žorž razgovara sa svojom ćerkom Evom. Njihov razgovor je hladan, Eva priča svome ocu o problemima svoje porodice. Drugi, odlučujući razgovor, između oca i ćerke, dogodiće se neposredno pre kraja filma, kada se zabrinuta Eva pojavi nenajavljena u stan svojih roditelja. Žorž prebacuje svojoj ćerki što dolazi nepozvana, zaključava vrata u kojoj leži Ana. U početku, Žorž čini sve da olakša život svojoj ženi koja ne može da ustane iz kolica, čija je desna strana tela paralizovana. Međutim, pošto je Ani sve lošije odlučuje da potraži pomoć medinske sestre. Žorž polako gubi snagu jer njegova žena postaje skroz bespomoćna. Za Anu je život predugačak, što će i reći u sceni kad prelistava album sa slikama. A onda jedan golub uleti kroz prozor tražeći hranu po podu. Golub? Šta je golub? Simbol životnog duha, duše, ljubavi, nevinosti? U početku neuhvatljiv. Pošto ispriča svojoj ženi priču iz svog detinjstva ne bi li se smirila, Žorž uzima jastuk i stavlja joj na lice. Smrt. Dok piše oproštajno pismo, onaj isti golub pojavljuje se na vratima. Zaključava sve sobe. Ana ga podseća da treba da uzme kaput i oni zajedno izlaze iz stana. Film „Amour“ je drama o našim roditeljima, o roditeljima naših roditelja, o životu i smrti. O ljubavi. Starost je teška, bolna. I zaslužuje beskrajno poštovanje.

Hanekeovi dugi kadrovi su prepoznatljivi i u filmu „Cache“. Prvi kadar ovog filma traje skoro minut, čini se da gledamo nečiju kuću, a ustvari gledamo snimak nečije kuće. Na taj način postajemo saučesnici. Mihael Haneke ume da iznenadi, ponekad i šokira. Smatra da film treba da podstiče gledaočevu imaginaciju i refleksiju. Njegove emocije su jasne, duboke. Njegovi junaci uvek opravdaju ono što osećaju, ono što čine. Takođe, veoma je bitan odnos koji Haneke ima prema previše jasno određenom moralu. Njegovi raniji filmovi „The white ribbon“ govori o rigidnim pravilima, o teškim kaznama, o ponašanju koje je nametnuto. U svom filmu „The piano teacher“ adaptaciji romana Elfride Jelinek, dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2004, Haneke se bavi voajerizmom, zabranama, seksualnošću, društevenim normama. Haneke često koristi imena Žorž, Ana, Eva, ali uprkos tome, karakteri su u svakom filmu drugačiji. Erika, glavna junakinja filma „The piano teacher“ opsednuta Šubertom i Šopenom.

Haneke se u svom filmu „Amour“ služio klasičnim jedinstvima grčke drame: jedinstvom mesta, vremena i radnje. Osuđuje svaki oblika nasilja, pogotovo fizički, što se može i videti u filmu „Cache“, priči koja je bazirana na traumatičnom iskustvu iz detinjstva, o nasilju u medijima, filmovima. Haneke često ističe da posmatrač ne treba da konzumira umetnost bez ikakvog udela, smatra da je idealna scena onu koju gledalac ne može da podnese. A jedan od primera jeste i scena samoubistva iz filma „Cache“. Naravno, to se odnosi na pojedine situacije, a taj prishološki momenat je od izuzetne važnosti, na taj način se postiže nešto više od samog konzumiranja. Takođe, stvari koje su prikazane su isto toliko važne koliko i one koje zahtevaju našu imaginaciju.

Emanuel Kant piše da su estetske istine istinite kada podstiču intelektualne moći, a da se umetnost nalazi između saznanja i morala. Za Mihaela Hanekea, dužnost umetnosti je da postavlja pitanja, a ne da pruža jednostavne odgovore.

Hobit: Neočekivano putovanje
  • Save
Previous post Hobit: Neočekivano putovanje
Los muertos
  • Save
Next post Los muertos (Lisandro Alonso, 2004)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap