Advertisement Section

Predivna, u isto vreme tragična, priča kojoj naslućujemo kraj još na samom početku, uz arhivske snimke i pripovedanja u prvom licu, otkriva nam najintimnije detalje iz života Rona i Džoj Holidej. On je bio izgubljeni mladić koji je više od svega voleo da bude baletan. Otac se naravno protivio njegovim željama, jer su svi baletani, „pešovani”, kako je govorio. U školi plesa upoznaje povučenu i veoma stidljivu, Džoj, pomalo ružnjikavu curu dobrog srca, odgajanu u strogoj katoličkoj porodici. Iz nekog razloga Ron ju je zavoleo i smatrao ju je za prijatelja. Često je dobijao batine u školi jer ju je branio kada su je ostali učenici zadirkivali zbog toga što nosi naočare. Posle srednje škole Ron je, pošto je bio stariji dve godine, otišao iz grada, i redovno se dopisivao sa Džoj, a njihov san je da budu plesački duet. Šokirala ga je vest koju mu je Džoj jednom prilikom napisala u pismu. Bila je u velikoj nedoumici, da li da postane opatica, zbog uticaja porodice ili da postane plesačica. Posle razgovora Džoj i opatice, devojčica je odlučila da krene kod svog Rona: ofarbala se u plavo, skinula naočare, smršala desetak kilograma i izgledala je izuzetno atraktivno. Ron nije mogao da skine pogled sa nje. Kako kaže, uvek ju je posmatrao kao prijatelja, ali kada ju je video sa tolikim promenama, zaljubio se istog trena. Prve noći nakon susreta su pili, opili se i vodili ljubav. Od tog trenutka Ron i Džoj postali nerazdvojni.

Sam početak njihove karijere nije bio blistav. Nisu mogli nigde da se zaposle, gladovali su jedno vreme i teško su se snalazili. Nije to bio početak kakav su zamišljali. Međutim, sreća im se osmehnula i oboje su dobili posao adađo plesača u „Radio city music hall-u“. Bili su prebukirani tokom cele godine, proputovali su uzduž i popreko Sjedinjene Države, a nakon toga i ceo svet sa svojim predstavama. To su bili najradosniji momenti njihovog novog, zajedničkog života. Ipak, Ron je predosećao da se ovim poslom neće baviti celog života i jednog dana je saopštio Džoj pomalo neočekivanu vest da prestaje da pleše, jer oseća da stari i jednostavno telo neće moći još dugo da idrži takve napore. Ni taj potresan trenutak ih nije rastavio. Napravili su svojevrsnu cirkusku atrakciju, osvežili predstavu i uveli su i životinje u njihove tačke. Prvi je to bio crni panter, a zatim i tigrovi. Želeli su da se povećaju trupu, trebala im je još jedna osoba koja će im se pridružiti u pomalo ekscentričnom programu i tada upoznaju Čaka Lizu.

Njih troje su postli nerazdvojni prijatelji, a kasnije se prijateljstvo razvilo u jaku, neobičnu vezu ove trojke. Pošto su radili sa mačkama, svaki je imao svoje „dete“. A ko će biti čije „dete”, to su samo njihova deca odlučivala. Naime, dok su životinje još bile male, pošto su živeli sa njima u kući, svi su seli na pod i pustili da mladunče samo odabere „roditelj“. Kojeg ono izabere taj se brine o njemu do kraja života. Svi su bili jedna velika porodica.

Ljudi kažu da niko ne može da te voli kao pas. Često smo slušali priče kako je pas spasao svog gazdu, neku osobu kojoj je život bio ugrožen. Za mačke se priča sasvim suprotno: veoma su svojeglave, sebične i dosta samostalne. Ipak domaće i pripitomljene životinje nisu isto što i divlje. Ma koliko se trudili da ih pripitomimo, iako se od malih nogu igramo sa njima, navikavamo ih na naše prisustvo, to su ipak divlje zverke koje imaju gene borca, lovca, predatora, krvoločne životinje. Navikle su na život u divljinu i jedino što znaju jeste da ubijaju kako bi preživele. Nikada ne znamo kada može da im kvrcne u glavi i da im proradi taj predatorski gen. Ma koliko mi njih voleli, pružali im negu i pažnji, uvek moramo da smo na oprezu jer jedan pogrešan korak, i u većini slučajeva možemo da se pozdravimo sa ovim svetom. Međutim, iako jesu one krvoločne životinje, neverovatna je ljubav koju mogu da pruže, a to smo najbolje mogli da vidimo iz primera ovih „čudnih“ ljudi. Ono što je zaista nezamislivo je da od toliko mačaka koliko su imali nijedna im nije učinila ništa loše. Uvek su se dobro slagali, a u prilog tome ide da su Ron i Džoj bili odlični treneri. Osećala se njihova distanca od ljudi i njihova privrženost svojoj „deci”. Zaista mogu da ih razumem. Ipak su životinje mnogo nežnije od ljudi i sve što urade, rade iz čistog instinkta. Nisu one krive ako nekog gricnu – osećaju se ugroženim, jer nisu navikle na prisutvo ljudi, koji ih love zbog trofeja, kože, šapa, na kraju zbog hrane, jer tamo neki bogataš hoće da proba neku egzotičnu kuhinju.

Pomalo sam imao osećaj kao da sam voajer, jer je ovo veoma lična i intimna priča. Biti emotivno ogoljen pred kamerama, pričati o svom bolu i gubitku najdražih osoba na svetu, bez kojih svoj život ne možeš da zamisliš i da te pritom gleda milionski auditorijum, zaista predstavlja hrabar poduhvat.

Režija: Heris Fišman
Uloge: Džoj Holidej, Ron Holidej, Čak Liza
Producenti: Heris FIšman I Amanda Mičeli
Muzika: Piter Salet I String Tior
Montaža: Aleksis Spraik

Autor: Zoran Gajin

Fish tank
  • Save
Previous post Fish tank (Andrea Arnold, 2009.)
Nema zemlje za starce
  • Save
Next post No country for old men (Brothers Coen, 2007.)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap