Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Scenario: Paolo i Vittorio Taviani
Muzika: Giuliano Taviani, Carmelo Travia
Fotografija: Simone Zampagni
Uloge: Salvatore Striano, Cosimo Rega, Giovanni Arcuri, Antonio Frasca, Juan Dario Bonetti.

Setimo se Martovskih ida. Onog srednjeg dana ovog meseca, kada sve počinje da se budi tek u naznakama, nestrpljivo iščekujući proleće. Nekada, u vreme starih Rimljana, ovaj dan je bio festival, posvećen Bogu rata, Marsu. Visoka simbolika samog dana nosi i krvav pečat istorije sa sobom- 44. godine pre Hrista, upravo na ovaj dan, više od 60 zaverenika, pripadnika aristokratije, predvođenih Markom Brutom i Gajem Kasijem, ubilo je Julija Cezara iz straha da bi mogao preuzeti mesto tiranina, prvog posle zloglasnih kraljeva koje su nekoliko vekova pre toga Rimu nametali Etrurci, u to vreme dominantno pleme na Apeninskom poluostrvu. I tako, ova tačka preseka ostaje zauvek nešto oko čega nastaju veliki rezovi. Istoriju pišu pobednici, uvek je tako i bilo. No, ispod sumornih reči i pasusa, ostaje prostor da se dočara slika, uzdigne saosećanje i bit dogadjaja i vremena o kojem se govori. Njihov intenzitet i sam oscilira, odašiljući kao eho pouku, koju samo treba primiti.

Pozorišna radionica u zatvoru sa strogim nadzorom „Rebibija“ započinje novu sezonu vrlo ambicioznim projektom- pokušajem da se postavi Šekspirov „Julije Cezar“. Uskoro, samo delo počinje da se preliva iz papira u pravu predstavu, sa umetničkim tendencijama i realnim stvaranjem samih protagonista- likovi ih obuzimaju i oni se sami pretvaraju u nekadašnje rimske prvake, prestajući tako da osećaju teret svakodnevice i jednoličnost mesta na kojem se nalaze. Na ovaj način, zatvorenici nalaze neke nove načine da se oslobode, šire svoje perspektive i rastu. Usamljeni i nepoverljivi, oni nalaze način i snage da prevazidju sve ranije konflikte, da oproste i zaista postanu drugačiji ljudi. Pojedinci odlaze čak i dalje, preko svih očekivanja i granica.

Opis „Konceptualna drama“ nalazi otelotvorenje upravo u ovom ostvarenju- jasan crno-beli kontrast i klaustofobičnost zatvorenog prostora, tj. ograničenje u vrlo ekstremnim uslovima na neki način personifikuje pozoričnu umetnost i briše granicu izmedju nje i samog filma, što u mnogome samog gledaocu oslobađa ograničenosti i opterećenosti formom, a tako dozvoljava i samu esencijalnost dela, bilo da se ono posmatra kao komad, predstava ili film. Distinktivnu razliku možda čini muzička partitura, pomalo setnog prizvuka, ali je i ona sama prilično esencijalna i ubedljiva. Takođe, sve ove tvrdnje pojačavaju utisak da autori ne pokušavaju da tumače Šekspira i daju radikalne i kvazi-epohane vizije zaluđenosti samom težinom izvornog teksta, već jednostavno prepuštaju samom sižeu da oblikuje, kako samu priču, tako i protagoniste iste, pokazujući time koliko zamaha i energije postoji u samom delu i paralelno s tim, kako može delovati na ljude koji žele da zarone u njega. Bez obzira da primarne motive sa kojima ulaze u sve to. Sve to dovodi do kulminacije tehničke priče o samom ostvarenju- glumaca. U pitanju su pravi robijaši, koji su jednom zaista učestvovali u nečem sličnom. Vrlo je teško uočiti razliku izmedju njih i profesionalnih glumaca, što posebno impresionira i daje smisla celom konceptu kojem se teži.

Možda je nekome preambiciozno pokušati postaviti Šekspira, kroz njega tražiti neku ličnu realizaciju, pogotovu što je njegova jezgrovitost prilično mrska modernom vremenu, ali film „Cesare deve morire“ je, bez obzira na mišljenja, vrhunac karijere braće Taviani, čak i sa tim opterećenjem. Ne zbog nagrada, priznanja i tapšanja po ramenu,već zato što se takvim poduhvatima (i realizacijom) pravi razlika, dokazuju neke stvari samo sebi. Zato što oslobađaju. Učine da čovek može da odahne, barem na tren, da se zagleda u prošlost i da za to ima puno pokriće. Upravo ova osećanja govore o tome da je kulminacija postojala. Guraju napred, velikim koracima, ka onoj stepenici koja donosi potpuno oslobađanje. Možda to i jeste neka vrsta ultimativne sreće. Drago mi je što sam imao priliku da vidim jedan takav kulminatvni momenat. On pokazuje da treba pronaći snage u sebi da se veruje da se menja samo vreme, a da u ljudima još ima snage za nešto vanredno. To je i najbolja prepruka za ovaj film. Njegov epitaf.

Moonrise kingdom
  • Save
Previous post Moonrise kingdom (Wes Anderson,2012)
Glas boziji u narodu
  • Save
Next post Glas Božiji u narodu (Branko Radaković, 2010)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap