Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Scenario: Quentin Tarantino
Fotografija: Robert Richardson
Uloge: Jamie Foxx, Christoph Waltz, Leonardo DiCaprio, Kerry Washington, Samuel L. Jackson

Imam jednu sliku u glavi: zatamnjena bioskopska sala iznad koje se, u levom gornjem uglu, nalazi jedno poluosvetljeno mesto, koje se kupa u zracima koji dolaze iz projektorske kabine. Tamo se nalazi jedna tapacirana fotelja, sofa tako omiljena radničkoj klasi, privlačna da se u nju sedne ispred TV aparata ili video/cd plejera, ogradica, kao stvorena za nogohvat i istezanje ka istoj, stalčić za neko piće. To mesto bi bilo nevidljivo bioskopskoj publici, koja je došla na projekciju, kao rezervisano za duha sale. A tamo bi sedeo autor, nekadašnji mali iz video kluba koji je znao sve replike i scene u svim filmovima njegovog video kluba, zavaljen, sa tompusom u ruci i na svaki uzdah ili prolom smeha, zadovoljno se smeškao sebi u bradu, ispod velikih, crnih naočara i skamenjen u vrhuncu meračenja…

Rob Django je ponovo u lancima. I kreće se u povorci kroz čestare Teksaške zime, u pratnji surovih trgovaca robljem. U mukloj noći, pred povorkom se pojavljuje zubar, Dr Šulc i zatraži od trgovaca da otkupi Djanga. Njihov prezir ubrzo biva razoružan na brutalan način, a Šulc obećava Djangu slobodu i nešto novca ako mu pomogne da pronadje zloglasne begunce, braću Britl, koji su služili na plantaži gde je i Django radio. Duboko u Tenesiju oni ih nalaze, i uz sitne poteškoće sa kju kluks klanom, a uz ogroman Djangov doprinos, ubijaju. Tada Šulc predloži osobodjeniku da ostane sa njim tokom cele zime kao njegov kompanjon, a zauzvrat će pomoći Djangu da pronadje njegovu ženu, Brumhildu i otkupi je. Pošto su uzeli dovoljno novca, njih dvojca odlaze u zloglasni Grinvil u Misisipiju, gde pronalaze trag. On ih vodi u središte mandango borbi, zahteva prerušavanje, veštu glumu i obračun sa jednim od najciničnijih i najpakosnijih domaćina predratnog juga- Monsijur Kendijem. I svim onima koji mu pomažu…

Verovatno postoji mnogo klinaca generacije 60ih koji su znali pregršt replika iz tada razgranate holivudske i američke b produkcije. Mnogo onih koji su svoju mladost gradili na trešu svog doba, kako u glam rok muzici, opšteprihvaćenom slobdnom seksu i džepnim okultističkim romanima, tako i u ostalim delićima opšte pop kulture. Zapravo, ta generacija je i definisala i iskristalisala nešto što sada svi zovemo Pop kulturom, kao globalnim fenomenom. Ipak, samo jedna osoba je to uspela da podigne na nivo kulta, čak religije, pri tom, u neverovatno kreativnom maniru, miksujući sve njegove delove i dajući svaki put, ali bukvalno, novo filmsko etalonsko ostvarenje. U pitanju je, naravno, Kventin Tarantino. Nije teško videti ga kao kuma moderne holivudske industrije. Kako se cinično ceri u još jednom nadmudrivanju sa čeljustima ovog moćnog konglomerata, upravo u onoj, malopre opisanoj, stolici. Kako se zadovoljno smeška. Ovde se ne radi o tome kakav je on reditelj ili scenarista, u tome se on već dokazao dovoljno da se njegova reč uvek pažljivo sluša. Ovde se radi o kreiranju novih obrazaca, uzimanju novih puteva i doslednom koračanju niz njih.

Django Unchained u mnogome sledi ono što smo već videli u prethodnom Tarantinovom ostvarenju, Inglorious Bastards. Vrlo lako bi se mogla napraviti lista čekiranja njegovih fascinacija koje su česte u ostvarenjima koje potpisuje, počev od muzike, preko mizanscena, do fotografije. Čak su i fontovi špica krajnje namenski. Ono što je ovde unikatno je Tarantinov obračun sa omiljenim američkim žanrom- vesternom. On i sam kaže da je nameravao da snimi špageti vestern, čak više sautern, bar po lokalizaciji. Naravno da je sve u istom maniru kao i kod najcitiranijih predstavnika žanra/podžanra. Rekoh, čak i fontovi. Ipak, iako podseća atmosferom,Django Unchained ničim drugim ne možete optužiti da je plagijat. Prosto sve je tako dobro umućeno da dobija svežinu i ukus potpuno originalnog. Pretpostavka da su za to zaslužne dve autorove omiljene smicalice je potpuno opravdana, verovatno i tačna: Vanserijski apsurdne scene, sa mnogo intenzivnih i interesantnih dijaloga, začinjenih sočnim psovkama i reskim humorom, koji same situacije često i gura preko svih granica i sjajan osećaj za gradjene likova i kasting, koji, po pravilu, protagonistima često donosi priznanje za glumačke kvalitete o kojima možda ni sami nisu pre toga bili svesni. Pogotovu što ovde na raspolaganju autor ima imena kao što su Foks, Volc, Di Kaprio, Džekson, sve sama imena sa A liste, kako po kvalitetu, tako i po zaradi.

Ono što je takodje vrlo jak utisak je da sam gledalac nikad ne može znati koliko je Tarantino snimio ozbiljan film. Da, ovo je vestern koji tretira problem ropstva, mada je taj dramski deo daleko od konvencionalnog predstavljanja bilo kog (dramskog) problema. Ako se to gleda u prenesenom značenju prenesenog značenja, tj. dvostruko uvrnutom logikom simbolike, lako se pronalazi i oštroumnost u načinu tretiranja centralne teme. No, objektivnost ravnodušnosti koja sledi u pitanju: čemu sve to, kad uvek ima pića i žena? deluje kao osnovni, iako prilično ciničan, smisao koji izadje iz svega toga. Bar ja stičem utisak da je ovo objektivnost sa kojom Tarantino tretira svaki problem. Ako je ravnodušnost može zameniti za objektivnost ikako. Na kraju, sve je u tome ko je koliki je ko baja i uvek će biti. Ili kako ko ume da odglumi i odigra neku igru. Onu najvažniju, o moći. Bilo kako da se taj problem želi tretirati, ne može se poreći da govorimo o vanserijskom, još jednom u nizu, kultnom ostvarenju. Koje svakako ume da pomeri iz sedišta, iako traje, pomalo beskrajnih, 2 sata i 45 minuta. Svejedno, ja volim Tarantina, a vi?

L'Enfant d'en haut
  • Save
Previous post L’Enfant d’en haut (Ursula Meier, 2012)
Gangsterski odred
  • Save
Next post Gangsterski odred ( Ruben Fleišer, 2013)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap