Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Miloš Živanović

Scenario: Zoran Zdravković i Branko Radaković
Kamera, montaža i režija: Branko Radaković

Pre nekoliko godina prolazio sam za vreme trajanja seoske slave i evocirajući uspomene na dane kad se sve šarenilo od igračaka, šećerne vune, automobila „na sudaranje“, flipera, začuo muziku koja je pratila sve brže i brže okretanje ringišpila sa dečicom kojoj sam predavao:

„Postaću plava i biću kučka prava, spavaću sa njim, da te ponizim. Tebi teško biće, al’ poslaću ti piće…“ (Stoja – „Kučka“)

Ne znam kako se pokisla fekalija oseća, ali verujem da bi se i ona pokupila i vratila među 88 kvadrata intelektualne samoće.

Radaković nije. Napravio je film o dešavanjima oko i na jednom sličnom vašaru, ovaj put u čast Svete Petke.

Glas Božiji u narodu počinje putovanjem deda Miroljuba, „čoveka koji ima samo sebe i Gospoda Boga“ u crkvu. U desetak početnih minuta Radaković blista. Priča o starcu koji na zadirkivanje vozača automobila odgovara kratko i jasno „ćutanje je zlato“ ima toliku snagu u sebi da možete da zaboravite na uslove produkcije u kojima režiser stvara, na boli koje su svi saputnici barem jednom u životu osetili.

Radaković je stvorio ono malo magije koje čine film umetnošću.

Prvih deset minuta Glasa Božijeg u narodu su pokazatelj kako bi izgledali Kapra, rani Venders ili Strejtova priča (Linč), Melvin i Hauard (Dem) u uslovima srpske underground produkcije. Svejedno, imali bi dušu, jer ono što je Radaković režirao je road movie na način putovanja u ljudsku dušu, a kasnijim scenama sa i oko vašara i putovanje iz nje.

Lik deda Miroljuba unosi toplinu u ovaj film i sigurno je da bi autor imao snage da iznese i drugačiji tip priče da je ubacio posetu njegovoj kući ili zaokružio sve sa njegovom pojavom, komentarom. Ali, Radaković se držao teme i višak topline bi, paradoksalno, upropastio priču o slavljenju Božijeg imena među Srbima.

Nije morao da priča, kamera je to uradila umesto njega.

Radaković, kompletni autor ovog dokumentarnog filma (ako izuzmemo učešće Zorana Zdravkovića kao koscenariste), ponudio je samo smernice. Jedna od njih je preteća muzika koja prati na prvi pogled dovoljno mučnu atmosferu da sve podseti na Šargarepo, ti ne rasteš lepo (Skerlić).

U kolima samo podseća, jer iako jedan od saputnika „prevodi“ vozačev jezik Miroljubu, jasna je priroda cinizma kad se sazna da deda živi od pet hiljada mesečno koje mu država plaća na ime kuće i njive. Teško je ne biti ogorčen. Deda je izabrao neki drugi put, izašao iz radnje, a razloge za ogorčenost mlađih zdravomislećih ljudi ispričaće kamera kroz prizore sa vašara.

Bodljikava žica neće pomoći da ludilo ne izađe. Zvuci ringišpilske muzike šire se kao kuga odbijajući se od zidova crkve, terajući na tarantelu pacijente bolnice za duševne bolesnike.

„Ne može Bog da trpi ovo grehovno ludilo što je zahvatilo čovečanstvo. Čedomorstvo, pedofilija, satanizam…“, poručuje svešteno lice. Ali, ringišpil se vrti, sve brže i brže, i brže, kao zaklana svinja u pečenjari, možda se i ona otkači u ritmu muzike za gluve i sedne na ringišpil, i „ona igra i igra i vrti se kao čigra“, ne može neživa da doživi epileptični napad, zato igra i igra…

Ako ipak padne izlečiće je verovatno viljuškom crnac kauboj, nadrilekar koji po potrebi otklanja tumor. Da sam znao za to na vreme, pa da povedem najboljeg prijatelja na vašar, možda bi ostao živ, ko zna?!

„Šta je tu je, nek se mešaju muzike“.

„Verski deo u prostoru crkve, a ovo je zabavni deo“.

„Kad pesme idu s kolena na koleno, to nije kič. Kad pevačice idu s kolena na koleno, to jeste“.

„Postaću plava i biću kučka prava…“

Kao da mi se mešaju stanice u kolima… Ah, da, pa ja nemam kola. Ni para. Nema narod para. Ali, ja nisam narod, ja sam ja… Jeremija. Nemam prezime. Imam samo u očima kataklizmu seoskog vašara. Brinem se kao licider da mi kuga ne pojede novčanik ako vašar propadne. Kao Perhan sam obojio praznik Svete Petke crnim slovima.

Toliko toga možete videti na jednom vašaru. Samo ako umete da gledate. Jednom mi je jedna devojka rekla da umem da vidim kroz sranje. Jedna druga je rekla „biće moj ili Božiji“. Pozdrav za obe. Od gluposti i licemerja u Srbiji me peku oči i imam neobjašnjivu potrebu za ekstremnim spavanjem, a čiji ću u snu postati nije na meni da odlučim.

„Bez duše si niko, bez duše si ništa“.

Glas Božiji u narodu je film o duši, sa dušom.

Bitnije… nema bitnije.

Cezar mora da umre
  • Save
Previous post Cezar mora da umre
Hobit: Neočekivano putovanje
  • Save
Next post Hobit: Neočekivano putovanje
Share via
Copy link
Powered by Social Snap