Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Zoran Gajin
05/01/2013 – 10:45

Scenario: Filip David i Goran Paskaljević
Kompozitor: Vlatko Stefanovski
Montažer: Krisitna Poženel
Direktor fotografije: Milan Spasić
Uloge: Mustafa Nadarević , Nebojša Glogovac, Mira Banjac, Predrag Ejdus, Meto Jovanovski, Nada Šargin, Zafir Hadžimanov, Rade Kojadinović, Toma Jovanović, Olga Odanović – Petrović
Trajanje: 90 min

Prvi film u novoj godini koji se odgledao na velikom platnu u fino popunjenoj sali Dvorane kulturnog centra bio je „Kad svane dan“ Gorana Paskaljevića. Srpski kandidat za nagradu Oskar u konkurenciji najbolji strani film. Bili ste upoznati sa cirkusom oko našeg kandidata, pa ne bih da se ponavljam. Hteo bih samo da se osvrnem na produkciju ovog filma, pošto neki mlađi reditelji ne mogu da dođu do pristojne svote za finansiranje filmova, a neki stariji reditelji bez problema dolaze do sredstava, mada se može i slobodno reći ko je sposobniji njemu sredstva. Produkcija: „Nova Film“ (Beograd), „Maxima Film“ (Zagreb), „Arsam Film“ (Pariz), „Wanda Vision“ (Madrid), u saradnji sa „Intermedia Network“ (Beograd), „Zepter International“ (Beograd), uz pomoć Ministarstva kulture Republike Srbije, Hrvatskog audiovizualnog centra, Sekreterijata za kulturu AP Vojvodine i nekog jevrjeskog fonda, nažalost nisam uspeo da zapamtim.

Film „Kad svane dan“ je imao svetsku premijeru na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu gde je bio prikazan u okviru selekcije „Velikani savremenog svetskog filma“, među filmovima najvećih svetskih reditelja današnjice. Dobio je „Grand Prix“ za najbolji film na Međunarodnom filmskom festivalu u Terni(Italija), kao i „Grand Prix“ za najbolji film festivala i „Grand Prix“ za najbolji film po glasovima publike na Međunarodnom filmskom festivalu u španskom gradu Merida. Takođe je osvojio nagradu publike na Međunarodnom festivalu evropskog filma. U Francuskoj.

Mustafa Nadarević (jedina glavna uloga) igra sedamdesetdvogodišnjeg penzionisanog profesora muzike Mišu Brankova. Miša jednog dana sasvim slučajno dobija pismo sa porukom da ga jedna zarđala kutija čeka u Jevrejsko istorijskom muzeju. Radnici, radeći na otklanjanju kvara na vodovodnoj cevi na Starom sajmištu, nalaze kutiju sa nekim papirima i fotografijom, koju je zakopao Isak Vajs. Miša odlazio do muzeja da vidi o čemu se radi, a tamo ga čeka radnica koja mu drži kratak čas istorije o „Judenlager Semlin”, a danas samo ostaci Starog sajmišta i nekadašnjeg logora. Veoma mi je bilo smešna ova scena imajući u vidu da se radi o obrazovanom čoveku, profesoru, koji apsolutno ništa nije znao o logoru u Beogradu. Verujem da je Paskaljević ovde imao nameru da nas navede na razmišljanje, ali je mene i moje prijatelje slatko nasmejao. Imao sam osećaj kao da gledam dokumentarac o „Judenlager Semlinu”. Miša tada saznaje da je on ustvari jevrejskog porekla i da mu je biološki otac Isak pored nekoliko papira i fotografije ostavio nezavršenu muzičku partituru pod nazivom „Kad svane dan“.

Miša, koji je bio veoma skeptičan ipak odlučuje da istraži svoju prošlost. Odlazi na selo ne bi li video majku i brata, koji se zarekao roditeljima da neće otkriti Miši da oni zapravo nisu braća. Ima tako još nekih nelogičnosti i veoma smešnih scena, ali ne bih da prepričavam, možda neko od vas ima veliku želju da odgleda film.

Svim sredstvima sam se trudio da budem fokusiran na film, da se ne smejem, ipak je veoma ozbiljna tema u pitanju, ali je bilo veoma teško imajući u obzir veoma nezanimljivu priču i tanak scenario. Imamo tipične krupne i polukrupne kadrove, svojstvene Paskaljeviću. Slabašnu glumačku postavku, mada kada imate samo jednu glavnu i ostale epizodne uloge retko ko može da dođe do izražaja. Ruku na srce Milan Spasić je odradio najbolji posao. Fotografija je bila zaista impresivna, tako da, što se vizuelnog aspekta tiče, film je bio gledljiv. Pored dužine trajanja od samo 90 minuta, film je veoma spor, razvučen i jako dosad.

Ovim osrednjim, ne, izvinjavam se, ovim veoma slabim ostvarenjem Paskaljević još jednom potvrđuje koliko je ostario i koliko više ne može da napravi dobar film i da sve nagrade koje dobija su na ime stare slave.

Los muertos
  • Save
Previous post Los muertos (Lisandro Alonso, 2004)
Linkoln
  • Save
Next post Linkoln (Stiven Spilberg, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap