Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Marko Pandurović

Scenario: Tony Kushner
Po knjizi „Team of Rivals: The Political Genius of Abraham Lincoln“, Doris Kearns Goodwin
Muzika: John Williams
Direktor Fotografije: Janusz Kaminski
Montaža: Michael Kahn
Uloge: Daniel Day-Lewis, Sally Field, David Strathairn, Joseph Gordon-Levitt, James Spader, Hal Holbrook, Tommy Lee Jones
Trajanje: 150min.

„Linkoln“ se ubraja u istorijske, biografske drame koja na prvi pogled zadivljuje fotografski i kostimografski. Epoha je bogato oživljena, ali ne na bojnom polju kako smo često gledali u sličnim patriotskim holivudskim spektaklima. Ovom prilikom se tema američkog građanskog rata obrađuje u kabinetima stanačkih predstavnika. Tu se kriju najvažnije mane i vrline ove dvoiposatne političke drame koja sudeći po blagajnama vrlo stimulativno deluje na poljuljani duh „najvažnije nacije na svetu“.
U skučenim okolnostima skoro pozorišne scenografije glumačka igra je morala briljirati. Zato je glavna uloga maestralno izvedena ali su pohvale zaslužili i brojni sporedni likovi. Radnja filma prati poslednjih par meseci života Abrahama Linkolna i njegov trud da se donese 13. amandman na Ustav koji faktički ukida ropstvo i na mala vrata uvodi temu o rasnoj jednakosti. Takve okolnosti daju veliki broj mogućnosti da se adaptira knjiga Doris K. Gudvin o predsedniku SAD.

Mane su brojne ali se svode na fakte da je reditelj trebao da bude možda Klint Istvud, a ne Spilberg. Zbog fatalne odluke da Stivi bude režier količina propagandnih poruka u filmu je prešla sve granice. Spilberg je pravio političke drame i tamo gde tehničkih uslova za to nije bilo, pa možete zamisliti kako se ovo pokazalo. Ako budete u prilici da gledate „Linkolna“ videćete da od početka do kraja izvire nerealna količina pobuda da se nanovo ispiše istorija „novog svetskog poretka“ što je po sebi nepristupačno za ostvarenje kakvog-takvog objektivnog filmskog užitka.

A služio sam se svim sredstivima i pomoćnim kritika po internetu da bih što pravedniji bio, ali kada počne film odmah se pravi gruba selekcija: neki će po svaku cenu isterati film do kraja, a drugi će se manuti ćorava posla i otići da gledaju „Skyfall“ jer je po mnogo čemu autentičniji od ove falične spilbergovštine. Hendikep je u tome što nema akcije. Sve je u dijalozima i glumačkoj izvedbi što se za Stivija pokazalo nerešivo. Zato ko izgura prvih 45minuta, ostaće veran do kraja.

Film je tehnološki i marketinški nacifran i nagizdan, ali suštinski nam je plasiran još jedan trojanski konj i dosadan čas istorije. Stari maher (S.S.) se nije najbolje snašao ali je napravio odličan kasting. Pominjem opet transformaciju Danijela Dej-Luisa i setih se Meril Stip u „Čeličnoj dami“, koji je hrabriji film od prosečnog  „Linkolna“.

Zato će ovaj film ostati kao jedan od najsramotnije oskarovanih u istoriji, ali to više ništa ne znači. Ovakvi flimovi imaju vaspitačko-pedagoški interes, dok predsednici „najmoćnije države na svetu“ kao superheroji i dalje urlaju:  „Imaj muda čoveče! Ja sam predsednik Sjedinjenih američkih država, što podrazumeva neizmernu moć. Nabavićete mi ove glasove.“ 

Kad svane dan
  • Save
Previous post Kad svane dan (Goran Paskaljević, 2012)
Bornova trilogija
  • Save
Next post Bornova trilogija i „Nasleđe“
Share via
Copy link
Powered by Social Snap