Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Marko Pandurović

Južna Amerika je stavljena u veliku senku u odnosu na Severnu i to se vidno pokazuje i na planu filmske produkcije. Malo ko će zbog toga prepoznati latinsku filmsku umetnost. Tu je među prvima „Novi argentiski film“ (Nuevo cine argentino) koji je obeležio poslednju deceniju XX i prvu deceniju XXI veka. Podsetiću da je „argentinski talas“ šestdesetih zapljusnuo kino-svet (Leopoldo Tore Nilson, Fernando Ajala, Simon Feldman, etc…) dokazavši da je borba protiv diktature i dominantne kinematografije moguća, ali mukotrpna.

Lisandro Alonso se ističe kao jedna od najbitnijih figura Drugog talasa i od samog početka, od prvog igranog dugometražnog filma je stekao integritet. Njegov pravac razvoja i njegova vizija se ne rukovodi pamfletski niti trzišno, već isključivo savesno i autrski, u najboljem smislu reči.

U filmu „Los muertos“ („Mrtvi“) pratimo Vargasa koji izlazi iz zatvora i želi da poseti cerku, da nastavi svoj život tamo gde je prekinut. Ovde nam uvodna scena najbolje pokazuje stilske odrednice argentinskog reditelja (1975). Okvir koji definiše taj nadrealni uvod, pokazuje nam rediteljski metod i uslove njegovog umetničkog stvaranja. Njegov debitantski film, „La libertad“ („Sloboda“) je nastao u čistini argentinske džungle, u jednostavnosti života seljaka koji rade teške poslove po vrelom suncu. Sažeti prikazi junaka (naturščici) su se nastavili u „Mrtvima“ gde se jasno definisane forme izražavanja opet stapaju u jedinstven filmski jezik.

Robijaš koji je na slobodi putuje u potrazi za ćerkom, posećuje poznanike i prijatelje, sve sa istim ciljem. Na tom putovanju polako i tiho sklapamo sliku o ubici i njegovim motivima. Plovećim rekom ili spremajući ručak. Sa svedenim dijalozima, spontanim i seljački prostim, napravilo se mesta za suptilniju sliku filmskih junaka. Taj mikrokosmos nam se u filmu otvara kao fenomen u  prirodnom obliku.

Svet siromašnih marginalaca je u centralnoj pažnji a to će se pokazati kao glavna okupacija u Lisandrovim budućim filmovima. To se ne može prepričati običnim „sadržajem“ gole fabule, već se „oseća“ u maglovitom ćošku svesti gledaoca gde se stvara umetnost ili propada. 

Amour
  • Save
Previous post Amour (Mihael Haneke, 2012)
Kad svane dan
  • Save
Next post Kad svane dan (Goran Paskaljević, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap