Advertisement Section

U proteklih nekoliko meseci na sve strane sam slušao kako je novi „Pobesneli Maks” odličan film, kako je istovremeno remek – delo akcionog žanra 21. veka i suptilna kritika patriocentričnog društva. Pa, da li je zaista vredan tolike hvale? Da li je ovo novi „Matriks” ili „Mračni vitez”?

Nakon prvog gledanja, izašao sam iz bioskopa blago razočaran Ne – tako – pobesnelim – Maksom (koga glumi Tom Hardy) . S obzirom na to da osamdesetih, za vreme prvih filmova s tematikom ovog australijskog post – apokaliptičnog sveta nisam još bio ni rođen, nadao sam se da će ovaj Maks moći da bude obeležje moje generacije. Umesto toga dobio sam plišanog medu koji pušta da mu glavnu ulogu preuzme jednoruka, kratko ošišana besnica.

Ime naše nenadane protagonistkinje je Fjurioza (Furiosa, koju igra Charlize Theron), koju upoznajemo kao imperatorku Citadele, plodne oaze usred otrovanog australijskog bespuća. Njom vlada Besmrtni Džo, koji svoje podanike drži na minimumu životnih standarda a vlast obezbeđuje grupom poluživih ratnika koji ga obožavaju kao vođu i idola. Fjurioza odlučuje da pobegne sa grupicom zatvorenica koje su čuvane kao plodno tle za buduće potomstvo. Usput im se pridružuje jedan od Džoovih polumrtvih ratnika, Nuks (Nux, koga igra Nicholas Hoult), kome su dani odbrojani i koji želi da ostane u slavnom sećanju kada umre. A tu je negde i Maks…

George Miller, scenarista i reditelj ovog filma, u poslednjih trideset godina nije napravio ništa slično, pa će ga mlađi gledaoci možda prepoznati po filmovima „Ples malog pingvina” (Happy Feet, 2006) i „Bejb, prase u gradu” (Babe: Pig in the City, 1998). Akcija je, ipak, očigledno ono u čemu se Miler najbolje snalazi.

Osim činjenice da dobar deo specijalnih efekata nije izveden kompjuterskom animacijom već je uživo sniman, sama akcija besprekorno izvedena. Naročito mi se svidelo kako je gledaočeva pažnja usmeravana tokom brzih smena kadrova. Ma koliko bio brz tempo i haotična radnja, fokus kadrova se nadovezuje tako da pogled automatski bez problema prati ono što je u kadru bitno (video koji ovo detaljnije objašnjava.

Sama akcija nije, međutim, ono zbog čega se ovaj film izdvaja. Upravo suprotno, u neku ruku. Izuzev Maksa i Nuksa (izgleda da je u post – apokaliptičnom društvu bitno da svedete broj slogova u svom imenu na minimum), svi ostali pozitivci su – žene. One pokušavaju da pobegnu upravo od kulture i načina života koji ispunjava veći deo ovog filma – besmislenog samodokazivanja, muškog nasilja i ekscentrične preteranosti. Zanimljivo mi je da zamišljam mušku publiku koja u adrenalinskoj ekstazi stiska rukodržače svojih sedišta, ne shvatajući da poruka filma proziva upravo ono što su oni došli da vide. Na pitanje „ko je ubio svet“, više puta ponavljano u filmu, dobijamo nedvosmislen odgovor. Poruka, međutim, nije ni u jednom trenutku iskazana, i bez pažljivijeg razmišljanja o filmu može se učiniti kao da je ni nema. Između eksplozija i jurnjava automobilima, ipak, čuči širi kontekst koji priča pravu priču, i to je glavni razlog što bih preporučio ovaj film.

Autor: Ivan Čolić
10/09/2015

Teorija svega
  • Save
Previous post Teorija svega (The Theory of Everything, 2014)
Ejmi Vajnhaus
  • Save
Next post Ejmi (Asif Kapadija, 2015)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap