Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Scenario: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson, Guillermo del Toro
Muzika: Howard Shore
Fotografija: Andrew Lesnie
Uloge: Martin Freeman, Ian McKellen, Richard Armitage, Benedict Cumberbatch, Orlando Bloom, Evangeline Lilly, Aidan Turner.

Izraz „Cedjenje suve drenovine“, kao metafora potpunog iskorišćavanja pojedinih tema, čak i preko granice dobrog ukusa, apsolutno je primenjiv i u umetnosti. Pogotovu ako govorimo o izraženo komercijalnom pristupu istoj, što je prečest slučaj nastao „industrijalizacijom“ severnoameričke kinematografije, stacionirane u podstanici zvanoj Holivud. Nije to jedini motiv- novac- za stvaranje velikih ili skupih filmova. Lako je pronaći primere i na drugoj strani, kod autora koji još uvek veruju u zanatsku, upotrebnu i imaginacionu vrednost ove umetnosti. Čak i kada govorimo u okvirima spektakla kao, uslovno rečeno, podžanra iste. Nažalost, čak i sa takvim, prilično kvalitativno naglašenim prisustvom u stvaralaštvu, čak i kad uspeju da sastave sve elemente i krajeve jedne filmske priče, ti autori opet upadnu u zamku sintagme sa početka ove priče. Jednostavno, suva drenovina se ne može iscediti, ma koliko plemenito drvo Dren zapravo jeste…

Bilbo i družina nastavljaju dalje, ka Samotnoj planini. Vrlo brzo shvataju da im je za petama Azog i njegova družina varjagi. Ali, u šumi se krije još neko. Sa njim se ne može uvek pregovarati, ali nije ni neprijatelj, što družini, u mračnom i jezivom okruženju, znači bar kratak predah. tako saznaju da ih na putu čeka potpuno izmenjena Mrka šuma. Ne samo zbog vilovnjaka koji žive u njoj, a koji se smatraju najdivljijim i najnepredvidljivijim od svih svoje rase. Na ulazu u nju, Gandalfu stiže glas da je potrebniji na drugom mestu i on, praćen Radagastom, svojim rodjakom, mrkim čarobnjakom, odlazi da proveri kakva se senka zaista diže iz Dol Guldura dok patuljci i Bilbo nastavljaju dalje, vilinskom stazom. Njihov zajednički cilj treba da bude sastanak na obroncima Erebora, u poslednji dan jeseni, jedini kad se tajna vrata ovog patuljačkog kraljevstva mogu otvoriti…

Spadam u pristalice mišljenja da je Piter Džekson, sada već legendarni novozelandski sineasta, zaista posegao za ekranizacijom drugog kapitalnog Tolkinovog dela, Hobita, iz iskrene privrženosti „Srednjem svetu“ i delu ovog legendarnog tvorca epske fantastike. Ako tome još dodamo enormni uspeh prve takve ekranizacije, Gospodara prstenova (kako komercijalni, tako i stvaralački, začinjen alejom „kultnosti“ već nepunu deceniju nakon što je ugledao svetlost dana), jasna je tendencija produbljivanja i približavanja ovih fantastičnih priča širem auditorijumu. I sam mislim da za to uvek ima prostora (kako to pojedinci umeju definisati, ljudski rod je još uvek vičniji i bliži razumevanju mača i magije nego tehničke superiornosti stroge nauke). Ali, činjenica je da je sam Tolkin uspeo da napiše samo jednog „Gospodara prstenova“, sve ostalo je bilo više u službi ovog magnum opusa, ili ga je objašnjavalo. Iako sam „Hobit“ ima tu auru prethodnika, i jedini stoji, naspram drugih, kao originalni literalni predložak, vrlo mu je teško da, samom strukturom,a i sadržajem parira ovom klasiku i lepe književnosti. Ideja Pitera Džeksona je otuda bila kristalno jasna- popuniti prazan prostor podacima koji postoje o „Srednjem svetu“, tako malo dati samoj priči na ozboljnosti, i pri tom ubrzati sam tempo sižea, avanturističkim karakterom dogodovština (tzv. Indijana Džons sastojak, koji je toj franšizi doneo kultnu ukorenjenost u opštoj kulturi) koje će film učiniti prijemčivijim. Priznajem da sve ovo, kao konglomerat, treba proglasiti visokim ciljem, koji se ne može raditi striktno komercijalnog i spektakularnog uspeha radi.

Autor uspeva da dostigne visoke ciljeve koje ima i u pominjanom „Gospodaru prstenova“, bar kad je tehnički deo posla u pitanju- režija, scenario, kasting, muzika su besprekorni. Zaista je uživanje pratiti družinu koja se smenjuje od jedne do druge vizuelno guštave slike i scene. Standard jednom postavljen čak je i prevazidjen u domenu fotografije i CGI. Tok radnje je obogaćen likovima koji se ne spominju u knjizi i jasan je pokušaj da se poveže i proširi, kako smisao, tako i težina Tolkinovog romana. Džekson je čak posegao i za psihološkim smicalicama karakterne glume ne bi li prevazišao ograničenja koja su mu nametnuta originalom. Ipak, osećaj koji ostaje, pored zaista maestralnog završnog songa Eda Širana koji ide uz završne titlove, je upravo onaj sa početka ove priče- ne može se iscediti suva drenovina.

Valja biti pošten i reći da je, u nedostatku originalnijih i maštovitijih epova „Hobit“ pravo osveženje, čak i dar sa neba, koji vredi pogledati, ali to je više posledica oseke navedenog nego samog kvaliteta zbog kojeg se godinu dana iščekuje nastavak, stoji u redu za bioskopsku kartu i prelistava knjiga ne bi li se pronašao neki novi znak ili smisao samog dela, koji će istraživača nagraditi divlejnjem kad se pohvali u širem društvu. Svejedno, iako je „Desolation od Smaug“ napravio značajan kvalitativni iskorak u odnosu na originalni nastavak trilogije „An Unexpected Journey“, i to u svakom pogledu, on ne može popuniti ono što samom originalnom delu nedostaje- težinu. Nažalost.

Južnjačka uteha
  • Save
Previous post Južnjačka uteha (Volter Hil, 1981)
Grad
  • Save
Next post Grad (Ž. Pavlović, M. Babac, K. Rakonjac, 1963)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap