Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Zoran Gajin

Originalni naziv: Play (2011)
Scenario: Ruben Östlund
Direktor fotografije: Marius Dybward Brandrud
Zvuk: Jan Alvermark
Montaža: Ruben Östlund, Jacob Schulsinger
Muzika: Saunder Juurians, Danny Bensi
Trajanje: 118minuta
Zemlja: Švedska

Nagrađivani film švedskog reditelja Rubena Ostlunda (Östlund), „Igra“(Play), premijerno je prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma „Planete Doc“ u Varšavi, iako se radi o dugometražnom igranom filmu. Svetsku premijeru imao u Kanu prošle godine, a od tada je dobio 8 nagrada među kojima su: Najbolja režija na festivalima u Hihonu, Dablinu, Tokiju, najbolji reditelj u Švedskoj za 2011. godinu, kao i nagradu za najbolju fotografiju, te nagradu publike na festivalu u Tromzu.

A o čemu se zapravo radi u filmu? Grupa od pet dečaka (Anas Abdirahman, Yannick Diakite, Abdiaziz Hilowle, Nana Manu and Kevin Vaz) afričkog porekla, uzrasta od dvanaest do četrnaest godina, psihički, skoro svakodnevno, teroriše tako reći mamine i tatine sinove. Dakle, ti dečaci koji su prepušteni sami sebi, lutaju ulicama i tako u grupici pokušavaju da stupe u kontakt sa ostalom decom i od njih nešto uradu ili im nekako naude. Oni nisu nasilnici, nikada ne pribegavaju fizičkom nasilju, barem ne sa žrtvama, ali igraju veoma zanimljivu psihološku igru, gde na kraju uspevaju da promene mišljenje njihovih žrtvi, što ovaj film čini brutalno realnim.

U filmu „Igra“ imamu družinu od tri dečaka – žrtve, kojima prilazi gore pomenuta grupa i pod izgovorom da je „brat“ nekod od njih opljačkan, traže od žrtve da im pokaže telefon da vide nije li to baš taj koji je „ukraden”. Naravno, u toj situaciji nije lako jer je njih trojicu usred tržnog centra iznenada spopala grupa malo starijih i pomalo krupnijih dečaka, te bez i jedne reči daje telefon na uvid, i ne sluteći koliko to daleko može da ode. Upravo tada kvintet uviđa da igre mogu da počnu. Prvo, ubeđuju žrtve da se suoče svi sa nepostojećim bratom koji se nalazi nedaleko odatle. Zatim se šetaju od jedne do druge lokacije da bi na kraju završili na periferiji Geteborga, daleko od gužve i pogleda radoznalaca. Kvintet nasilnika organizuje „takmičenje“ u kojem će po jedan klinac iz obe grupe trčati određenu razdaljinu, a pobednik dobija sve vrednosti koje se nalaze na jakni položene na zemljanom putu…

Svrha ove nazovimo vežbe nije materijalne prirode, jer veoma lako mogu da opljačkaju klince u svakom trenutku. Delikventi očigledno uživaju da plaše svoje žrtve igrajući dobrog i lošeg policajca što je posebna vrsta dečije patologije koja je zapravo nastala kao direktna posledice nebrige roditelja, društva koje se ignorantski ponaša prema izvesnim vrstama nasilja, dok opet, sa druge strane, neke druge aspekte društvenog života (možda minornije?) pedanterijski propišu i očiste od nepravde i „političke nekorektnosti”.

Ali odakle ova ideja i smelost reditelja da se bavi ovim tako suptilnim i čestim, a tako malo primećenim nasiljem? Sve ovo se dešavalo od 2006. do 2008. godine u Geteborgu, gde je kvintet uspeo da opljačka preko 70 klinaca. Čitajući novinske članke reditelj je počeo da piše scenario, želeći da prikaže stvarnost u Švedskoj kao i društevene okolnosti, gde je red i zakon izvan svih moralnih, etičkih i ljudskih principa, što ne doprinosti humanosti i suštinskom boljitku života.

Ruben Ostlund je na savršen način prikazao da se čak i u uzorno uređenoj Švedskoj dešavaju svakidašnje stvari, a da svet odraslih ne pokazuje ni najmanje interesovanje. Dugi kadrovi, sa veoma malo dijaloga već na samom početku stvaraju tenziju i napetost koja ne jenjava do samog kraja filma. Tenzija je toliko jaka da akteri čak pomalo počinju da vas iritiraju i poželite da se scena brzo završi. Upravo u tome je i čar ovog maestralnog ostvarenja i jedan od zaštitnih znakova ovog filmskog reditelja.

Iako na prvi pogled neke scene izgledaju nepovezano, Ruben Ostlunda je uspeo da simboličkim prikazom napuštene kolevke u vozu, na primer, prikaže da je jedan predmet važniji od dece i da se red i zakon moraju poštovati. A jedna od poslednjih scena na savršen način prikazuje apsurdnu situaciju i rupe u Švedskom društvu koje danas važi kao daleko najnaprednije u odnosu na ostatak sveta.

Film bi bio apsolutno savršenstvo da reditelj nije produžio svoje delo za nekih pola sata ubacivši pomalo nepotrebne kadrove, replike kao i diskusije koje su pre svega bile smetnja u samom uvodu filma.

Dobar Los zao
  • Save
Previous post The Good, the Bad and the Ugly
Melanholia
  • Save
Next post Melanholija (Lars fon Trir, 2011)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap