Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Režija: Denis Villeneuve
Scenario: Aaron Guzikowski
Fotografija: Roger A. Deakins
Uloge: Hugh Jackman, Jake Gyllenhaal, Viola Davis, Maria Bello, Terrence Howard, Melissa Leo,Paul Dano

Osvrtanje oko sebe. Instinkt preživljavanja, sposobnost pronalaženja rešenja, istrajnost. Posvećenost ovom apsolutnom cilju. Psihološki gledano, govorim li striktno o pozitivnim stvarima? Prerogativ koji odredjeni ljudi stiču samom činjenicom da su pripadnici nekog naroda najveći apsurd dostiže u modernom američkom snu- potrebi da se dosledno drži staze uspeha. I da se taj način po svaku cenu očuva kao nedodirljiv, apsolutna istina. Prejaka težnja radja razorne posledice- ivicu paranoje sa koje preti da će se sutrvati pola ove nacije. Sve to obojeno nasiljem, prikrivenom agresijom, frustracijom koja samo čeka da bude oslobodjenja u vidu eksplozije. Sve to prividno duboko unutra. Ali, šta kada se jednom malom čoveku pažnja sa svetske pozornice skloni tako jednostavnom sitnicom- ličnom tragedijom? Onakvom koja predstavlja najtamnije snove tog pojedinca? Koliko njegovo rasudjivanje onda ima realnog oslonca, smisla? I na šta je sve spreman?

Keler Dover je uvek na sve spreman. Tako uči i svog sina, u duhu porodične tradicije. Negde u bespuću američkog srednjeg zapada dolazi „Dan Zahvalnosti” i sve je idilično na ovaj porodični praznik. Doverovi su kod svojih komšija i prijatelja, Birčovih. Popili su koju, šale se. U jednom momentu, shvataju da su njihova ćerka Ana i njena drugarica Džoj (Birč) otišle same napolju, da traže signalnu pištaljku koju je ona izgubila. Jedan od najgorih strahova se ostvario, devojčice su nestale. Tada se sin, Ralf, seća da je u ulici bila parkirana kamp prikolica. Nju ubrzo pronalaze na usamljenom parkingu. U njoj je Aleks, zaostali mladić, koji ne zna ništa o devojčicama. Odavde se odvajaju različiti pravci, svaki obojen svojim smislom, logikom i ispravnošću- onaj koji sledi detektiv Loki, pokušavajući da radi svoj posao (u kom je zaista dobar) i onaj koji sledi Keler Dover- zamagljen taštinom, samozavaravanjem i subjektivno obojen ličnom tragedijom…

 Osnovna motorna snaga ovog filma se ogleda u sprezi reditelj Denis Vilnev- protagonisti Hju Džekmen i Džejk Gilenhol. Vilnev uspeva da da svoj „potpis“ ovom delu (naracija je uočljivo sliča njegovim prethodnim ostvarenjima), uprkos skučenom prostoru A produkcije (naspram nezavisne, autorske produkcije koja je oličena u filmu „Incendies“ iz 2010. godine). Ritam ostvarenja je spor, naglašen, prilično uredno složen, što predstavlja esencijalnost kad je triler u pitanju. Nema rupa u priči, a uočljivo je i odsustvo banalnosti i opštih mesta (koliko je to moguće za jedan triler). Posebnu snagu daju jake uloge- Hjua Džekmena, strastvenog, energičnog oca porodice, koji je na sve spreman ne bi li zaštitio svoju porodicu i Džejka Gilenhola, staloženog policajca, sa prirodnim instinktom neophodnim za ovaj posao, koji uspeva da ostane dosledan objektivnosti i zaštiti ono iskonski ljudsko, što isplivava kako siže priče odmiče.

Uprkos trajanju (oko 150 minuta), film uspeva da drži pažnju tokom celog trajanja. Neće vas držati na ivici sedišta i buditi vam adrenalin šokantnim, često vulgarno nasilnim, scenama. Naprotiv, on pleni konstantnim intenzitetom, izrazito razradjenim likovima i majstorski vodjenim zapletom, čiji „trik” uspeva da većinu gledalaca drži u neizvesnosti i neznanju gotovo do samog kraja.

Nema previše zamerki koje bi se ovom ostvarenju mogle uputiti. Najizraženije su omaž „Lovcu na jelene” (ili monogo skorijem, prošlogodišnjem „The Hunt”), koji predstavlja uvodnu scenu i pomalo mu nedostaje autentičnosti, kao i odredjena dramaturška prosečnost scenariste, koja je lišena kvalitetnih replika i izjava. Takodje, soundtrack je prilično neupadljiv. No, samom filmu ovo ne oduzima previše, banalnost nedostataka samo govori o koliko se brižljivo pripremljenom (i još bolje realizovanom) delu radi.

Triler je žanr jasnih pravila- ako ih sledite, možete uvek napraviti aktuelnu i uzbudljivu priču. Ako imate i nekoliko upečatljivih uloga ili scena, uspeh, pa i kultnost, su zagarantovani. Naravno, ovakva zanatska doslednost često sa sobom nosi zamku banalizacije, prozaičnosti i predvidljivosti. Vilnev uspeva ovim filmom da zaobidje sve navedene prepreke. Kada se sve uzme u obzir, u pitanju je zanimljivo i aktuelno filmsko štivo, koje nudi uvek uzbudljive teme porodice, medjuljudskih odnosa i moralnih (i psihičkih) izopačenosti. Nekome će zanimljivo biti i to da je u pitanju izrazito američki film, sa temama koje bi bilo gde drugde bile prilično preterane ili fantastične. Autoru je ovo drugi uspešni film za redom, verovatna ulaznica za stratosferu umetnosti kojom se bavi, dakle u punom je „naponu” stvaranja. Ne isključujem da upravo zbog svega ovoga, ovaj film bude i dobro nagradjen. Pored toga, prilično je i po ukusu široke publike. Hvale vredne preporuke.

Drakula
  • Save
Previous post „Drakula”, Dario Arđento (2012)
Dan posle
  • Save
Next post Dan posle (Piter Veber, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap