Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
03/10/2016

Prvog vikenda oktobra u Muzeju Jugoslovenske kinoteke (Kosovska 11) započeo je ciklus koji je posvećen onim filmskim delima koji su imali jasne konotacije sa jugoslovenskim državama i njenim preobražajima kroz istoriju, ali i sa svim onim talentovanim filmskim radnicima koji su ostavili traga u Holivudu. Uz izložbu i tribinu, publika je mogla da sagleda kroz istoriju filma neobičnu filmsku materiju koja je godinama bila građena mnogim vezama sa ovdašnjim podnebljem. Izložba je ostala i trajaće a ciklus se nastavlja sledećeg meseca.

Bio je predstavljen najstariji zvučni film sa elementima fantastike za koji znamo da govori o dešavanjima u Srbiji. To je film Žaka Turnijea Ljudi mačke (Cat people) iz 1942. godine. Reč je o crno-belom filmskom hitu inventivnih uglova snimanja i sablasnih zvukova koji je svojom četvoromilionskom zaradom spasio studio RKO koji se tada nalazio pred bankrotom.

Tu se postavlja glavno pitanje zašto su baš Srbi predstavljeni u ovoj verziji kao ljudi-mačke. Možda nam upotreba španskog u rimejku iz 1982. dok je u toku bio rat Britanaca na Foklandima, mogao biti dobar putokaz. Saveznici još uvek nisu bili sigurni 1942. kojem će se Srbi prikloniti carstvu – da li njihovom ili nemačkom Rajhu, te ova transformacija glavne junakinje može, na primer, biti indikacija toga. Tako Ljudi mačke verovatno svojim imaginarijumom oslikavaju sasvim realan strah Amerike od gubitka Jugoslavije kao ključnog saveznika na Balkanu.

U vreme kad je sniman ovaj film Lui King je prikazao ostvarenje Četnici – borbena gerila (Chetniks – The Fighting Guerrillas – na žalost, u ovom ciklusu nećemo imati prilike da ga prikažemo) koji je pomalo nerealno prikazao borbe vojske u Jugoslaviji. Film Chetniks Undercover koji nakon prvog dela (Chetniks – The Fighting Guerrillas) i sukoba sa režimom postaje samo Undercover (1943), predstavlja filmsku sliku koja turobnu realnost pokušava da oslika na manje egzaltiran način nego u pomenutom prvom delu.

Federiko Felini je u kasnoj fazi svoje karije odlučio da svoje snoliko putovanje nastavi na brodu koji je njegov snimantelj Pepino Rotuno realizovao u tehnici sa beskonačno mnogo varijacija i nijansi. Srbi na tom brodu fantazije beže iz otadžbine pred haosom Prvog svetkog rata te kao migranti imaju ulogu odbačenih ali ipak će njima pasti da odluče sudbinu ostalih. A brod i dalje plovi (E la nave va, 1983) je film koji na pomen Felinija, retko kome padne na pamet ali ipak ostaje kao prepoznatljiv kao unikatna metafora epohe.

Ove godine se navršava punih pola veka od kako se Harison Ford pojavio na filmskom platnu po prvi put – kao hotelski potrčko u filmu Dead Heat On Merry go Round(1966). Odmah pošto se proslavio ulogom Hana Soloa u Zvezdanim ratovima 1977. a dve godine nego što će postati još slavniji kao Indijana Džons (1980) Harison će posetiti i ove naše krajeve da bi na Đurđevića brani na Tari snimio partizanski film. U borbi protiv bond- negativca „Zube“ u četničkoj uniformi društvo ce mu praviti bond-devojka i supriga Ringa Stara – Barbara Bah. Pomaže mu tu i Apolo Krid iz Rokija – Karl Veders tako da se može reći da je našu zemlju opsedala prava svetska bulumenta o kojima danas možemo samo da pravimo ovakve cikluse.

Godine 1942. pukovnik Barnsbi dobija zadatak da razotkrije dvostrukog špijuna u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji. Harison Ford kreće u spektakularnu akciju – Odsek 10 sa Navarona (Force 10 from Navarone), koja je snimljena 1978. godine gde se obračunava se jugoslovenskim gerilcima koji sarađuju sa okupatorom tokom Drugog svetskog rata, pokušavajući da opet donese mir u svetu.

Dok Ford pokušava da spasi svet, jedno jugoslovensko magare iz filma koji smo odabrali, osvaja svet neobičnom veštinom. Naime, suvereni vladar čarobnog sveta animiranih i igranih dečijih filmova Volt Dizni je tri godine pred svoju smrt producirao film o čuvenim konjima lipicanerima – Čudo belih pastuva. Za potrebe ovog ratnog filma angažovao je krdo jugoslovenskih konja iz Đakova i Lipice (Slovenija). Ipak iako je na špici pisalo da su konji pozajmljeni za snimanje iz tih mesta protagonist filma nigde ne pominju ni Sloveniju ni Jugoslaviju već samo Austriju i Španiju kao zemlje njihovog porekla. Možda da bi se iskupila za ovaj kardinalni propust Dizni produkcija 1976. snima igrani film o – magarcu iz Jugoslavije! To magare iz filma Gas (Gus, 1976) pripada porodici Petrović i na tradicionlni naš narodni poklič „Ojha!” kao znak, ume da kopitom precizno loptu pošalje je na željenu udaljenost. To je naučio gledajući sina svog gazde Stevu Petrovića vodećeg jugoslovenskog i evropskog fudbalera. Stevin mlađi brat Andrija otkrio je ovu magarčevu paranormalnu sposobnost te uskoro obojica dospevaju slikom u crno bele ćirilične novine, a svetska slava je nadomak ruke. Nakon što je demonstrirao svoju virtuoznost s loptom, cela Amerika je poludela za magaretom. Pozivaju ga čak i da gostuje u njihovoj verziji TV Dnevnika gde mu se zahvaljuju sa: „Hvala ti što si probudio magarca u svima nama!”

Poslednji film ciklusa je austrijski film Poslednji most (Die letzte Brücke, 1954) koji je u Kanu doneo nagradu Mariji Šel (Marie Shell) za glavnu žensku ulogu. Tu se uz Šelovu upečatljivo istakao i naš Paja Minčić igrajući gluvonemog obaveštajca koji joj pomaže, dok je glavna muzička tema ovog priznatog ostvarenja naša narodna „Kad ja pođoh na Bembašu”.

Mnoštvo interesantnih referenci i filmova predstavlja početak istraživanja, zato se radujemo budućim reakcijama publike i novim otkrićima.

Valter brani Sarajevo
  • Save
Previous post Neprijatelj svog žanra
Hito Štejerl
  • Save
Next post Hito Steyerl
Share via
Copy link
Powered by Social Snap