Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Razgovarao: Radiša Cvetković
14/12/2009

Ekipa „Filmskih radosti ” imala je veliko zadovoljstvo da razgovara sa Borisom Mitićem povodom njegovog poslednjeg filma „Doviđenja, kako ste?” sa kojim je proslavljeni dokumentarista proputovao pola sveta gostujući na velikim filmskim festivalima. Otkrio nam je kako se snalazi kao potpuno samostalan autor i koliko mu znače filmovi.

Filmske Radosti: Deluje da su kamera i režija u tvom slučaju došli kao sticaj okolnosti. Nekako se čini da si iz neozbiljnih namera za par godina postao jedan od najuspešnijih srpskih reditelja, a mnogi te po potencijalu porede sa Želimirom Žilnikom?

Boris Mitić: Odluka je došla iz dva dela: prvo mi se smučilo novinarstvo, pa sam ga napustio, a onda sam shvatio da bih mogao da se bavim filmom kao profesijom. Ništa nisam znao o dokumentarnom filmu dok nisam počeo da se bavim njime. Tek tada sam video koliko je on u suštini dijametralno suprotan od agencijskog, dnevno-političkog i bilo kog drugog „mejnstrim” novinarstva. Sad funkcionišem kao samostalni autor dokumenarnih filmova i ni sa čim se drugim ne bavim, što je čak i u svetu retka privilegija. Vrhunsko je zadovoljstvo „klati” se sa filmom dok ga ne osmišliš, ginuti dok se ne snimi i krvariti dok se ne proda. Na posletku, računa se samo broj dece i broj filmova – i kvalitet istih, naravno – ostalo su samo stvari potrošne.

FR: Vratio si se nedavno sa skoro dvomesečne festivalske turneje zahvaljujući tvom poslednjem filmu „Doviđenja, kako ste?”. Kakve su impresije i da li nam donosiš još neke lepe vesti?

BM: Svako putešestvije je lepa vest kada letiš na kraj sveta i znaš da letiš svojom zaslugom, zato što neko ceni tvoj rad. Ko zna da putuje, super mu je putovati i po Srbiji. Ja sam obišao sve moguće sporedne puteve po Srbiji i Republici Srpskoj snimajući ovaj film i stvarno sam uživao. Tako upijaš gomilu stvari koje se kad-tad preliju na tvoj rad, jer je dokumentarni film takav da se svaki element biografije manifestuje u tvom delu. Način na koji postavljaš pitanja, ono što odlučiš da prikažeš ili ne prikažeš, da zadržiš kameru dve sekunde duže… Lično iskustvo na razne načine, bilo podsvesne bilo vrlo svesne, utiče na rad u dokumentarnom filmu. Zato su ta putovanja značajna. Raste ti ego jer ideš na pet krajeva sveta i svi razumeju tvoj film bez problema, cene te, hvale i poštuju, ponekad i nagrađuju. A i sama ta putovanja su nagrada za sebe. Sad sam bio dva meseca u Sibiru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Južnoj Koreji, Japanu, Novoj Kaledoniji, Montrealu… Em put oko sveta, em se nagledaš filmova, em upoznaš sjajne likove – od organizatora do publike i kolega reditelja. Svaki dokumentarista je zanimljiv i zaluđen na svoj način, tu nema konkurencije ni nezdrave energije kao u igranom filmu ili novinarstvu, a u drugim poslovima da ne pričam.

FR: Ideja za novi film „Doviđenja, kako ste?” je fenomenalna, ali kakav je bio koncept? Napravio si film o jednoj specifičnoj knjiženoj formi, srpskom satiričnom aforizmu, pa nas zanima koliko je bilo teško sprovesti u delo takvu vrstu sudara dve različite vrste umetničkog izraza?

BM: Kada mi traže najkraći opis poslednjeg filma ja kažem da je to jedna priča o otporu rečima, o korišćenju jezika kao sredstvu otpora. O fenomenu stvaranje kratkih komentara koji menjaju ljudimo pogled na svet, a umnogome i olakšavaju shvatanje tog istog sveta. Gde god je film prikazan ljudi poštuju taj stav, taj gest gde nema kukanja, nema padavičarenja, gde nećeš ni da prećutiš stvari ni da umišljaš da ih promeniš, nego zavališ komentar, žigošeš „problem“ za sva vremena i ostaviš ljudima na razmišljanje.

Prve dve godine sam samo smišljao kako da napravim film. Čitao sam sve knjige aforizama ikad objavljene kod nas i birao one najprevodljivije, najuniverzalnije aforizme koji će biti shvaćeni svuda, a zatim sam se susretao sa svim tim autorima. Svi su oni briljantni i skromni likovi, potcenjeni i na neki način nesvesni svog talenta, što je možda i preduslov da tako dobro pišu. Onda sam krenuo da ih intervjuišem na raznim mestima i na sve čudnije i čudnije načine, međutim sve je to bilo previše opisno, nekako banalno informativno. Kad čitaš njihova dela postoji neko intelektualno uzbuđenje, gde moraš aforizam sam da nadogradiš da bi sevnula poenta. Ali kad sve to objasniš drugim rečima i pokušaš da analiziraš kao društveni ili književni fenomen, ispadne mnogo manje efektno.

Zato sam posle dve godine sve vratio na početak i osmislio potpuno drugačiji pristup, jednu novu vrstu dramaturgije koja se mnogo bolje uklapa sa tematikom priče. Uveo sam izmišljenog naratora koji priča izmišljenu priču koja zvuči vrlo realno, i ilustrovao sve to kadrovima koji su potpuno istiniti, iako izgledaju nestvarno. Taj narator je na neki način moje autobiografije i mojih omiljenih likova iz književnosti i filma, u svakom slučaju on predstvalja jednu vrstu prezasićenog arhetipskog intelekualca današnjice koji je prebrzo preživeo sve što je imao da preživi i jednostavno mu nije ni do čega, nema više izazova. Zato hoće da nađe jednog apsurdnog protivnika da bi završio svoju priču u nekom apsurdnom duelu, kao u nekom romanu ili filmu. A ti protivnici su opet arhetipski negativci današnjice – pošteni političari, biznis humanitarci, pokajnički krimilalci, koncizni novinari… Podelio sam film na 24 poglavlja, što je bio povod da predstavim aforizme na što više različitih tema. A sve to sam ilustrovao onim što ja zovem „satiričnim dokumentarnim kadrovima”, nekim vidom vizelne aforistike, koja je svuda oko nas, a retko se uslikava.

FM: Bio si na mnogim festivalima, ali kada možemo mi da vidimo film?

BM: Biće na FEST-u, a potom na kratko i u bioskopima. Davaće se verovatno par nedelja sad u prvoj turi, ali to je tip filma koji može da se prikazuje jednom mesečno narednih 50 godina. Puštaće se i po unutrašnjosti, po kulturnim centrima i zamrlim bioskopima – već ga traže. Ja takve inicijative poštujem kao da su festivali visoke kategorije i rado im izlazim u susret.

Takođe hoću da napravim strip verziju filma sa stilizovanim „storibordom” i razne dodatke sa snimcima samih aforističara, ali za to treba jako mnogo vremena. Mislio sam da DVD sa tim dodacima izađe 1. aprila, ali teško da ću stići.

FM: Pošto imaš toliko materijala, da li si razmišljao o nastavku priče?

BM: Idealno bi bilo da se ljudi javljaju sa svojim snimcima, predlozima, savetima da se taj film razvija kao neki interaktivni proizvod koji će svaki put biti sve bolji i bolji, sve smisleniji i savremeniji. Možda bih i tekst dorađivao, da se menja i evoluira. To bi bilo sjajno i vrlo postmoderno, ali to opet zahteva potpunu posvećenost, ne može to da se radi onako usput.

FM: Svakom uspešnom filmu, naročito dokumentarnom, prethodi veliki napor, strpljenje, upornost, snalažljivost, obiman istraživački rad i još mnogo toga, a da sve to, na kraju, bude ispraćeno neophodnim faktorom sreće. Gledajući tvoje filmove stiče se utisak da su nastali nekako bez tih silnih muka. U čemu je tajna?

BM: Meni je cilj da pravim filmove koji mene dotiču i ispod kojih mogu čista srca da se potpišem, sve ostalo je stvarno nebitno. Ni koliko je sve to koštalo, ni koliko puta sam ja za to vreme „poginuo“. U stotoj verziji filma sve uvek izgleda prirodno i lako… Moram da priznam da sam prva dva filma snimio potpuno slučajno, nesvestan da će iz tog zezanja uopšte da nastanu filmovi, ali samo zato sa ovim novim probio tri plafona što se kriterijuma tiče. I to ljudi osete. Strani producenti odmah shvate da ću ja taj film napraviti ili sa njihovom lovom ili bez nje, pa me prvo malo čudno gledaju, a na kraju ili kupe film ili postanemo pravi filmski prijatelji. Što se domaćih konkursa tiče, pošto sam radio ovaj poslednji film četiri godine, prijavljivao sam ga nekoliko puta, u raznim fazama razvoja. Tako sam iz trećeg pokušaja dobio sredstva i od grada Beograda i od Ministarstva kulture. Prva dva filma nisam ni pokušavao da prijavim jer tada o svemu tome ništa nisam znao, ali su oni svakako uticali da steknem određeni kredibilitet.

FM: Razmišljaš li ponekad o igranom filmu kao novom izazovu?

BM: Holivudske filmove sam prestao da gledam sa 17 godina, 1994-e, a ostale igrane filmove 2004. godine. S tim da sam njih prestao da gledam nesvesno, jednostvano ne stižu na red od silnih dokumantaraca, dok me u igranom filmu jednostavno više ništa ne inspiriše. Sve i kad valja, znaš da je izmišljeno. Mnogo je veći izazov probati oslikati stvarnost filmskim jezikom.

FM: Tužna je činjenica da te u svetu mnogo bolje tretiraju nego ovde. Očekuješ li veću podršku države u narednim projektima?

BM: Postojeći državni konkursi kod nas su sasvim pristojno osmišljeni, jedini problem je u tome što i televizije, a posebno Javni servis, ne učestvuju u finansiranju filmova, niti prilikom izrade, niti kupovinom. Dokumentarni film jednostavno ne postoji na našim televizijama, ako izuzmemo stilski bajate reportaže domaćih redakcija, BBC-eve serijale o žirafama i dnevno-političke analitičko-novinarske kolaže u MTV fazonu. Drugi problem je nemogućnost zarade od DVD izdanja, što zbog cene diskova što zbog piraterije, tako da ja sve novce od prodaje zarađujem u inostranstvu.

FM: Kakvi su dalji planovi? Na tvom sajtu (www.dribblingpictures.com) smo videli naslov „Kvadratura flaše”.

BM: To je omnibus priča o tome kako rakija može čoveku da promeni život na bolje, davno započet… Ali sada ne samo da znam mnogo više o filmu nego pre, već moram i da se vratim u kondiciju da taj film dovršim. To mora da bude jedan skroz pozitivan, „pijani“ film…

Za dalje, trenutno nemam ideju, a ne želim da se bavim poluidejama. A i koju god temu odaberem, neću da krenem da snimam sve dok ne osmislim dramaturšku formu koja će biti čvrsta, a da će mi u isto vreme dozovljavati potpunu improvizaciju. Teško je objasniti to nekom ko se ne bavi time ili nije imao sličnih problema: prosto čovek mora biti spreman da isprati sve moguće promene u filmu, da isprati iskrenost priče, frekvenciju, boju i emociju te teme, da se trudi da forma odgovara sadržaju i da dramaturgija služi svrsi. To se menja na nepredvidiv način… Znam samo da naredni film treba da bude i veći i luđi izazov od ovog prethodnog, a i da jačinom uspe da me odvuče od dece sa kojom sada želim da provodim sve svoje vreme. Aj, baš da vidim ideju koja će u tome uspeti…

Mihajlo Jevtic
  • Save
Previous post Mihajlo Jevtić – Intervju
Crni talas
  • Save
Next post Crnotalasna transgresija kao nedovršen projekat
Share via
Copy link
Powered by Social Snap