Hito Steyerl

„Druže, koja je tvoja vizualna veza danas?“ — Hito Steyerl
„Comrade, what is your visual bond today?”

Autor: Petra Belc

U jednom od svojih seminalnih eseja In defense of the poor image (2009) njemačka umjetnica Hito Steyerl osvrće se između ostaloga i na teoriju Dzige Vertova o povezivanju radničke klase diljem svijeta pomoću slika, stvaranju „vizualnih veza“ među ljudima putem filma koji služi prvenstveno kao sredstvo komunikacije, političke akcije i posljedičnog ujedinjavanja. „U određenom smislu, njegov se san ostvario, iako uglavnom pod vladavinom globalnog informacijskog kapitalizma čija je publika gotovo fizički povezana zajedničkim oduševljenjem, afektivnim sjedinjavanjem i tjeskobom“ /// In a sense, his dream has come true, if mostly under the rule of a global information capitalism whose audiences are linked almost in a physical sense by mutual excitement, affective attunement, and anxiety. /// zaključuje Steyerl. Imajući u vidu činjenicu da živimo u stvarnosti prezasićenoj slikama koje danas nisu prostorno, materijalno i vremenski ograničene već ih neprestano nosimo sa sobom i aktivno smo uključeni u njihovu proizvodnju kao i u njihovu konzumaciju, uhvaćeni smo u povratnu spregu samo/oblikovanja (stvarnosti, vlastitih identiteta…) i zahvaljujući naizgled nevidljivoj uronjenosti u kulturu slike ova se povratna sprega na trenutke čini kao smrtonosan zagrljaj. Hito Steyerl, koja sebe nerado naziva umjetnicom, filozofkinja je i redateljica koja se u svojoj hibridnoj umjetničko-teorijskoj praksi kroz eseje, predavanja-izvedbe, video eseje, teorijske tekstove i video instalacije bavi protokom digitalnih slika u post/internetsko doba, razotkrivajući proturječja koja karakteriziraju suvremenu umjetnost, hiper/kapitalizam i politike na koje se oni oslanjaju. Kroz svoje radove Steyerl ujedno vrlo kritički, precizno i inteligentno istražuje cjelokupno područje umjetničkog djelovanja, samoeksploataciju i ekonomsko samoponižavanje kreativne klase — „Neplaćeni rad i obijesno izrabljivanje nevidljiva su tamna tvar koja pogon kulturnog sektora održava u funkciji“ eksplicira Steyerl[1] —, status umjetnosti u okviru današnjih institucija, s njom često i vrlo usko povezanu militarizaciju, odnose moći, sferu digitalne kulture i pitanje nadzora. „Politički angažirana umjetnost redovito izbjegava diskusije na spomenutu temu“ tvrdi Steyerl koja u vlastitom radu tom pitanju pristupa dijametralno suprotno, a njezina dosljedna „teorijska praksa“ i „diskurzivna akcija“ osigurale su joj jedinstvenu poziciju u današnjem umjetničkom svijetu. Londonski časopis posvećen suvremenoj umjetnosti, ArtReview, u studenom svake godine objavljuje svoju Power100 ljestvicu na kojoj se nalazi sto najutjecajnijih ličnosti svijeta suvremene umjetnosti; nakon što je 2013. Steyerl bila na 69. mjestu njena je pozicija stabilno rasla da bi se u studenom ove godine našla na samom broju jedan. Godine 2012. imala je svoju prvu samostalnu izložbu u Americi, iste je godine Sternberg Press objavio knjigu njenih sabranih eseja pod nazivom The Wretched of the Screen, a u listopadu ove godine u Versovom je izdanju objavljena i njena knjiga Duty Free Art: Art in the Age of Planetary Civil War u kojoj su objedinjeni tekstovi koje je Steyerl objavljivala u raznim publikacijama. Svoje je radove izlagala na Manifesti (2004), documenti 12 (2007), Šangajskom bijenalu (2008), Venecijanskom bijenalu (2013, 2015), Istanbulskom bijenalu (2013)… kritizirajući pritom i same organizatore izložbenih događanja čiji su sponzori često upleteni u etički upitne aktivnosti, kao što je to učinila u video-predavanju Is the Museum a Battlefied?, provociranom činjenicom da je jedan od glavnih sponzora Istanbulskog bijenala turska kompanija Koç Holding koja između ostalog proizvodi i vojno oružje.

Na ovogodišnjim Alternativama bit će prikazana tri video rada Hito Steyerl posvećena pitanjima (njemačkog) identiteta i suvremenom životu u digitalnom okolišu. Babenhausen (1997) i Die Leere Mitte (Prazna sredina, 1998) tematiziraju kontinuirano postojanje antisemitizma u Njemačkoj na primjeru antisemitskog nasilja u gradiću Babenhausenu odnosno pitanje njemačkog identiteta, različitih oblika novih i starih granica te njemačkog imperijalizma kroz osam godina snimki berlinskog Potsdamer Platza. HOW NOT TO BE SEEN: A Fucking Didactic Educational .MOV File (KAKO NE BITI VIĐEN: Jebena didaktička edukacijska .MOV datoteka, 2013) jedan je od njenih novijih radova u kojemu inteligentno, slojevito i duhovito razotkriva strukture digitalnog okoliša, njegovu povezanost s nasiljem i posljedični utjecaj na stvarnost. Naslov videa referenca je na skeč Montyja Pythona u kojemu pripovjedač sa sadističkim zadovoljstvom razotkriva i ubija ljudske (i neljudske) mete koje su se prethodno stopile s prirodnim okolišem, pri čemu Steyerl preuzima i parodira formu didaktičkog filma te postavlja pitanje kako biti nevidljiv u razdoblju slike—jpg.fajla, fotografije koja je fluidna, pokretna, dematerijalizirano—materijalna, virtualne stvarnosti i komunikacije u kojoj se svaki naš „zadnji posjet“ bilježi i evidentira, obraćajući istovremeno pažnju kako na proizvod tako i na same uvjete proizvodnje. Film započinje testnom slikom za određivanje optičke rezolucije (USAF 1951 grafikon) — „optička rezolucija određuje vidljivost / ono što nije uhvaćeno optičkom rezolucijom je nevidljivo“ /// resolution determines visibility / whatever is not captured by resolution is invisible /// — i podijeljen je u pet poglavlja: „Kako nešto učiniti nevidljivim za kameru“, „Kako biti nevidljiv na izrazito vidljivom mjestu“, „Kako postati nevidljiv postajući slikom“, „Kako biti nevidljiv nestajanjem“ i „Kako postati nevidljiv stapanjem sa svijetom napravljenim od slika“. /// “How to Make Something Invisible for a Camera,” “How to be Invisible in Plain Sight,” “How to Become Invisible by Becoming a Picture,” “How to be Invisible by Disappearing,” and “How to Become Invisible by Merging into a World Made of Pictures” /// Kroz ovih pet poglavlja Steyerl zahvaća i našu uvjetovanost tehnologijom pa su tako neki od naputaka za nevidljivost scroll ///to scroll///, wipe ///to wipe///, brisanje /// to erase ///, smanjivanje /// to shrink /// i fotografiranje (načiniti fotografiju, to make a picture) ili „odlazak s ekrana“ (to go off-screen) — geste bliske svima koji koriste tablete, računala i pametne telefone. Društveno-političku, klasnu i rodnu dimenziju nevidljivosti u digitalnom dobu autorica dotiče kroz činjenice da je nevidljivost svojstvena onima koji žive u naseljima zatvorenog tipa, vojnim zonama, muzejima, ili se pak radi o bežičnom internetu, neprijateljima države, ženama iznad pedeset godina ili mrtvim pikselima. Scenografski su prostori videa pritom raspodijeljeni na kadrom omeđeno vidno polje zelenog platna — upućujući na upitnu „istinitost“ suvremenog filmsko-medijskog svijeta —, virtualnu stvarnost nalik Drugom životu i 3D vizualizacijama elitnih stambenih naselja i tržnih centara, te Kalifornijsku pustinju u kojoj se nalazi betonska testna slika za određivanje optičke rezolucije na kojoj Steyerl sažima sve prethodne četiri lekcije. U doba analogne fotografije te su testne slike služile za kalibriranje aerofotografije i videa i posljedično dovele do razvoja dronova, što je nesumnjivo i jedna od dimenzija na koje Steyerl u ovom videu aludira.

Slijedeći debate s okruglih stolova kakve su se zadnjih godina vodile na Alternativama, s pitanjima nalazi li se eksperiment na planu forme ili sadržaja te koliko je film alternativan, Steyerl će sama odgovoriti da joj je pitanje medija i forme na prvom mjestu u svemu što radi. No njeni filmovi odnosno video eseji nerazdvojivi su pritom od njenog teorijskog rada i nude nam se kao filmsko-teorijske forme koje pomoću dovitljivih analogija i jezičnih igara komplementiraju njene pisane tekstove. Evidentna materijalnost i vremenska aktualnost njenih radova u skladu su i s politikama recentnih natjecateljskih selekcija Alternativa. Štoviše, ranije spomenuti esej In defense of the poor image mogao bi pritom reprezentirati i manifest ovog festivala, koji već 35 godina zagovara estetiku drugačijeg, potisnutog, marginaliziranog, diskriminiranog, rubnog i transgresivnog, njegujući — pored kritičnosti koje ovakvi radovi u sebi nose — „u razdoblju dijeljenja datoteka“ ///In the age of file-sharing/// i auru radova temeljenih (namjerno ili slučajno) na vidljivoj „prolaznosti svoje kopije“ ///the transience of the copy///.

12. | Subota
18:45 | Mala sala
Autorska prezentacija
HITO STEYERL 

Babenhausen, 1997, 3 min.
Die leere Mitte / The Empty Centre, 1998, 62 min.
How Not To Be Seen: A Fucking Didactic Educational .MOV File, 2013, 16 min.
Uz prisustvo Hito Štejerl / With Hito Steyerl in person

[1] Citat je iz eseja „Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji“ (2013), http://bit.ly/2ifpHfx, pristup: 4. 12. 2017.