Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Miroslav Bata Petrović
26/11/2013

Sintagma „čist film” poznata je u teoriji i istoriji filma kao pokušaj traganja za „čistom supstancom” filma, onim što postoji samo u filmu, što je jedino „filmsko” i neostvarivo u bilo kom drugom obliku umetničkog izražavanja. Tokom istorije filma, sa početkom ranih dvadesetih godina prošlog veka, pojedini autori, pre svega francuski i nemački filmski autori, pretežno likovni umetnici koji su se oduševljavali i filmom pokušavali su da „oslobađaju” film svih primesa drugih umetnosti, ne bi li došli do „čiste supstance filma”. To su bili čitavi pokreti čiji su glavni akteri bili: (u Francuskoj) Abel Gans, Lui Delik, Žermen Dilak, Anri Šomet, Fernan Leže, Man Rej, Marsel Lerbie i, donekle, Rene Kler i Žan Epstein; (u Nemačkoj) Hans Rihter, Valter Rutman, Viktor Egeling i Oskar Fišinger; a u dalekoj Risiji, njihov najbliži „srodnik” bio je, svakako, Dziga Verov.

I u kasnijim decenijama pojavljivali su se pojedinci i pokreti koji su obnavljali tu ideju, iako je od početka bilo jasno da je reč o čistoj utopiji. Jer nije svaka utopija besmislena i beznačajna, bar ne ova koja je, povremeno, i te kako potsećala filmske autore, epski raspričane i dijaloški razbrbljane, da je za film dobro da ga oslobađaju svega suvišnog i njemu stranog. Tako u različitim vremenima beležimo snažne autorske ličnosti ovakve orijentacije, kao što su: Norman Mc Laren, Laslo Moholji-Nađ, Len Lye, Gotfrid Reggio… kao i autore grupisane u pokrete, kao što su: američki „anderground”, 50-tih i 60-tih i zagrebački GEFF, 60-tih godina. U Srbiji, vredno je pomenuti, kao posbna grupacija, pod snažnim uticajem američkog „andergrounda” i zagrebačkog GEFF-a, pojavljuje se 70-tih godina velika grupa autora, mahom vezanih za amaterske kino-klubove, koji se mogu svrstatati kao „beogradski alternativni filmski krug”.

Osim navedenih kinoamatera i autora alternativnog filma, u srpskoj kinematografiji većeg interesovanja na planu praktičnog, a i teorijskog, traganja za „čistim filmom” nije bilo. Profesionalni igrani film nije imao ni malo sluha za ovaj fenomen, pa se „čist film” može veoma retko naći u delićima nekih sekvenci, za koje bi se moglo reći da bar dodiruju ovu ideju. „Teorija realizma” (prepoznatljive figurativne stvarnosti) i narativna dramaturgija, pogubno opterećuju srpski film i nalažu autorima da svaki detalj, svaki kadar i svaki gest moraju da budu u funkciji realizma i naracije (?!). Zbog tog recidiva ili, bolje rečeno, modifikovanog „soc-realizma”, izleti u sfere čiste estetike i fenomenologije filma, gotovo da su na najgrublji način proterani iz domaćeg igranog filma. U dokumentarnom i animiranom filmu ovi izleti, takođe, prava su retkost. Zato o „čistom filmu”, u srpskoj profesionalnoj kinematografiji, u onom izvornom terorijsko-estetičkom smislu gotovo da nema mnogo šta da se kaže.

Međutim ako se ova sintagma sa teorijsko-estetičkog prenese na društveni i etički plan, onda se teme o „čistom filmu” same otvaraju. To, istina, izlazi iz okvira izvornog značenja „čistog filma”, ali nije loše kada je u pitanju srpski film, ovu sintagmu primeniti i na druge planove. Jer ako se ukaže na zablude i prevaziđu društvene i etičke anomalije naše kinematografije, postoji šansa da film vratimo na pravi put – na put umetnosti. Te zablude i anomalije previše su dugo prisutne, da bi bilo kome dale za pravo da tvrdi kako su u pitanju prolazne pojave o kojima nema smisla raspravljati. Zato ćemo ovaj problem posmatrati iz više aspekata.

Hronični problem srpske kinematografije

Svaka savremena nacionalna kinematografija trebalo bi da izražava, pre svega, svoja nacionalna obeležja: svoju istoriju, kulturu, duhovnost, mitologiju, legende, tradiciju, opšte i posebne etičke vrednosti… I to sve na visoko estetski način, profiltrirano kroz poetske osobenosti i raznovrsosti autorskih rukopisa i senzibiliteta. (O industrijskoj kinematografiji ovde ne govorimo, jer ona ima svoja pravila koja diktiraju zakoni tržišta i profita, a često i političke ideologije, te je tu fenomen nacionalne duhovnosti i nacionalnih karakteristika irelevantan. Uzgred, srpska kinematografija nema atribute „industrije”, niti će ih u dogledno vreme steći…)

Ranijih godina smo često imali mogućnost da gledamo izrazito nacionalne filmove koji u svemu liče na društva i kinematografije iz kojih dolaze. Dom omladine Beograda, SKC, Kulturni centar Beograda i FEST, upoznavali su nas sa nacionalnim kinematografijama zemalja koje nisu bile prisutne ni na distributerskim repertoarima, ni na televizijskim programima. Tako smo saznali šta se i kako snima u Danskoj, Norveškoj, Portugalu, Ruminiji, Gruziji, Jermeniji, Bangladešu, Egiptu, Brazilu, Boliviji, Iranu, Indoneziji… dakle, u malim, filmski perifernim zemljama i skromnim kinematografijama, baš istim onakvim kakva je i naša. Tako smo mogli da se uporedimo sa sebi ravnima i da izvučemo kakve-takve zaključke. Naš zaključak je uvek bio isti – da i naša kinematografija obiluje našim „nacionalnim karakteristikama”: nerealnim ambicijama, pretencioznostima, imitacijama raznih neprirodnih uzora, glorifikacijama nevažnih istorijskih događaja, mitomanijama najgoreg, jednom rečju odsustvom kolektivnog nacionalnog samopoštovanja, do samoprezira i samoponižavanja.

Ovakvi megalomanski apsurdi u našoj kinematografiji do punog izraza dolaze u vremenu kada je ideja o ulasku u Evropu postala naš ideal – „vrhunski nacionalni cilj”.

Neki, blago rečeno, loši (a bolje, zlonamerni) tumači ideje o Ujedinjenoj Evropi proklamuju nam, i svakodnevno na tome rade, da u Evropu možemo da uđemo brže i da u njoj ostanemo duže – samo ogoljeni i poniženi, kao nekakve protuve koje nemaju baš nikakvu pozitivnu prošlost, a još manje sadašnjost. U ovakav koncept su se veoma lako uključili mnogi učesnici naše kulture, kinematografije posebno. Počinjemo da snimamo filmove „što gori to bolje”, u kojima smo svi „ružni, prljavi i zli”, „loši momci u svakom pogledu” i to sve upakovano u loše filmske „pakete”, čime Evropi potvrđujemo svoju zaostalost i primitivizam, te tako preporučujemo svoju „spremnost” i „kvalifikovanost” da se uključimo u njene dalje tokove. Kao da Evropi baš takvi trebamo. Kao da Evropa ne želi da je svaki nov narod, koji se učlani u njeno „jedinstvo”, obogati svojim osobenostima i kulturnom različitošću. Svakako ne nekulturom i primitivizmom.

Međutim, nezavisno od aktuelne globalizacije, problemi naše kinematografije imaju svoju dužu i dublju pozadinu – estetsku, etičku, socijalnu, političku, obrazovnu, organizacionu, kulturološku…A svemu su lutanja i zablude najmanji zajednički sadržatelji.

Ples v dežju
  • Save
Previous post Istočnoevropski film pre pola veka
Kamera
  • Save
Next post Kritika „čistog filma” u savremenoj srpskoj profesionalnoj kinematografiji (II deo)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap