Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti | BalkanInsight
Autor: Jovan Ristić
26/07/2012

Novi multipleksi su doneli spas srpskoj bioskopskoj mreži – ali po cenu smanjene raznovrsnosti filmova, pošto na njihovom repertoaru dominiraju američki blokbasteri. Šansa da pogledate neki film u Srbiji ovih dana koji dolazi iz zemlje van Sjedinjenih Američkih Država je minimalna.

Filmovi iz Azije, Afrike, Latinske Amerike, kao i Istočne Evrope, više su izuzetak nego pravilo. Čini se da je kulturna raznovrsnost istrebljena iz srpskih bioskopa. Ovakvo stanje stvari diktira novac. Zbog ograničenih sredstava, distributeri su postali veoma oprezni kada kupuju prava za filmove, pa ulažu samo u one za koje su sigurni da će privući publiku.

Stručnjaci smatraju da bi ovo moglo da se promeni kada bi država finansijski pomogla distribuciju filmova koji nisu komercijalni, kao i onih koji su umetnički. Ona bi, smatra se, takođe mogla da zauzme aktivniju ulogu u međunarodnim filmskim fondovima koji daju novac i za produkciju i za distribuciju. Iako je novi Zakon o kinematografiji predvideo da država, pored produkcije, podržava i distribuciju, u Filmskom centru Srbije (FCS) smatraju da to treba da se odnosi samo na domaće filmove. Sa druge strane, samo šačica domaćih filmova može da napuni filmske dvorane u Srbiji, kaže jedan od eksperata.

Multipleksi vratili bioskopske sale

Pošto je zapuštena mreža bioskopa u Srbiji uništena u procesu ekonomske tranzicije, kino dvorane su ponovo počele da se pojavljuju – prevashodno u velikim gradovima. Filmski eksperti kažu da je situacija mnogo bolja nego što je bila u 2007. godini, kada je korupcionaška privatizacija starog javnog preduzeća Beograd film ostavila prestonicu bez velike većine bioskopa. Tada je došlo do najvećeg pada posećenosti istoriji – u Srbiji je prodato samo 1,28 miliona karata, što je trećina onoga što je bilo uobičajeno samo nekoliko godina ranije.

U međuvremenu su se pojavili multipleksi, nudeći vrhunski kvalitet projekcija i 3D tehnologiju publici u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu. Broj bioskopa u Beogradu je povećan, iako nikada nije dosegao nivo pre 2007. godine. U 2011. godini i broj prodatih karata se povećao na 2,6 miliona. Međutim, srpski distributeri ostaju oprezni kada je reč o tome šta kupuju, držeći se strogo predvidivog terena blokbastera. Filmovi velikih filmskih studija dominiraju u multipleksima, ostavljajući publici malo izbora.

Vođeni silama tržišta

Američki blokbasteri dominiraju repertoarima srpskih kino dvorana i zbog toga što su veliki distributeri koji imaju ugovore sa holivudskim studijima, takođe vlasnici, ili partneri lanaca multipleksa. Distributeri kao i vlasnici multupleksa kažu da njihov izbor filmova određuje zarada koju očekuju. „Kada otkupljujemo prava za neki film, mi procenjujemo njegov komercijalni kapacitet, to jest, prihod”, kaže Marko Čkonjević iz Megakoma, distributerske kuće koja je izgradila svoju reputaciju uvozom filmova iz nezavisne produkcije.

On kaže da distributeri moraju da učine rizik poslovanja što manjim. „Svaki film ima složenu finansijsku konstrukciju koja uključuje prava, prevode, otkupljivanje digitalnih kopija, ubacivanje titlova, promociju filma i transport do bioskopa“.

„Ta finansijska konstrukcija je veoma krhka kada radite u ovoj zemlji“, Čkonjević dodaje.

„Prihod od prodaje karata se ravnomerno raspodeljuje između distributera i bioskopa, a u slučaju nezavisne produkcije, udeo distributera je manji“, primećuje Čkonjević.

Bez različitosti

U ovom tesnom sistemu, filmovi iz raznih delova sveta – uz delimični izuzetak nekih britanskih, francuskih, italijanskih i španskih – gotovo su sasvim iščezli – zato što nijedan distributer u Srbiji ne želi da uloži u njihovo prikazivanje.

Menadžeri distributerskih kuća kažu da im za to fali potencijalna publika. Kao posledica, filmovi iz drugih zemalja mogu da se pogledaju samo na nekom od većih festivala. Filmski kritičar, scenarista i režiser Saša Radojević kaže da je srpska publika uskraćena za skoro sve filmove koji ne dolaze iz SAD, Velike Britanije i Zapadne Evrope. „Filmovi iz Hong Konga su nekada bili popularni a sada su istrebljeni“, on primećuje.

„Japanski i korejski filmovi su retki, kao i indijski. Istočna Evropa je gotovo nepoznata teritorija. Ne vidimo mađarske, češke, ili poljske filmove. Čak i taj izbor ruskih filmova koji prikazujemo je sužen“, dodaje Radojević.

„Ne vidimo filmove iz Nemačke, Afriku propuštamo u celini, a filmovi iz Latinske Amerike mogu da se nabroje na prste jedne ruke“, zaključuje.

Malo umetničkih bioskopa

Manje poznate svetske produkcije su prikazane u Srbiji samo na festivalima i u nekom od retkih umetničkih bioskopa kao što su beogradski Dom Omladine i Dvorana kulturnog centra.

„Da bi pogledala ove filmove, publika mora da putuje na festivale, zato što ne postoji dovoljno art bioskopa“, kaže Saša Radojević.

„Takođe ne postoji ni mlađa generacija ambicioznih distributera koji bi se tim poslom pozabavili malo ozbiljnije“

Radojević kaže da je „dominacija filmova velikih produkcijskih kuća pospešena usponom multipleksa“, što ukazuje na vezu između novih bioskopa i distributera. Na primer, austrijski lanac bioskopa Sineplexx je vlasnik multipleksa Delta City u Beogradu, Plaze u Kragujevcu i Vilinog Grada u Nišu. Sinepexx je takođe partner distributerske kuće Megakom, koja od prošle godine zastupa holivudski studio 20th Century Fox. Distributerska kuća Tak takođe zastupa nekoliko velikih filmskih studija, i vlasnik je multipleksa Takvud. Od tri najveća srpska distributera, samo Taramaunt nema svoj sopstveni bioskop.

„Tržište se očigledno donekle oporavilo, a razlog za to je bolja infrastruktura, to jest, novi multipleksi“, kaže Marko Čkonjević iz Megakoma. Programski direktor Taka Ivan Mičić slaže se da je dolazak multipleksa „srećna okolnost“ za srpske distributere, ali kaže da mnogi problemi ostaju. Ovi problemi uključuju nelojalnu konkurenciju, internet pirateriju, poreze na prodate ulaznice, a ostaje činjenica da je van velikih gradova mreža bioskopa i dalje u propalom stanju.

Međunarodna sredstva bi mogla da pomognu

Neki filmski eksperti veruju da bi dobijanje sredstava iz nekog od međunarodnih filmskih fondova moglo da pospeši raznovrsnost u srpskim bioskopima. Od 2003. godine Srbija je članica Euroimaža, koji sufinansira Evropske koprodukcije kao i distibuciju. Bivši predstavnik Srbije u tom fondu Vladimir Tomčić kaže da Euroimaž daje 3 do 5 hiljada evra po kopiji distributerima koji otkupe filmove čiju je produkciju podržao Euroimaž.

Ali Tomčić kaže da samo pet srpskih bioskopa, uključujući Dvoranu kulturnog centra u Beogradu, dobijaju godišnji pomoć od Eurimaža. Sa svoje strane oni moraju da dokažu da je više od polovine filmova koje prikazuju snimljeno u evropskim zemljama. Novac za distribuciju filmova mogao bi takođe da pristigne od Medija programa, koji vodi EU, a čiji su članovi Hrvatska i odnedavno Bosna i Hercegovina. Ali šansa da se to dogodi nije nikada iskorišćena, a program sledeće godine prestaje da važi.

Srbija nije postala članica Medija programa iako je pozvana da to učini nekoliko puta, kaže Ana Ilić, rukovodilac mreže FilmInSerbia promoviše srpsku kinematografiju u svetu.

„Ministarstvo nikada nije odgovorilo na pozive“, primećuje Ilić.

Ivan Mičić kaže da Srbija ne sledi praksu većine evropskih zemalja koje izdvajaju sredstva i za filmsku produkciju i za distribuciju.

„Srbija samo pomaže produkciju. Ali ako ne pomognete distribuciju, onda, za koga se filmovi snimaju?“, pita se Mičić.

Tomčić veruje da država treba da pomogne i distributere pri kupovini stranih filmova, a posebno onih koji su osvojili neku od nagrada na festivalima.

„Pobednički filmovi imaju visoku cenu, na primer, Piano, koji je nagrađen više puta, bio je skup u poređenju sa drugim filmovima“, primeđuje Tomčić.

On kaže da bi država trebalo da proceni koji su filmovi umetnički interesantni i da pomogne distributerima da na njih kupe prava.

Prekršena obećanja

Krajem prošle godine, Srbija se obavezala Zakonom o kinematografiji da će pomagati distribuciju i prikazivanje filmova. Zakon je obavezao državu da finansira oba polja filmske industrije, ali ova obećanja su daleko od realnosti. Jedan od problema je u tome što je zakon u konfliktu sa drugim zakonima i podzakonskim aktima, na primer u domenu poreza. U međuvremenu, pre bilo kakve primene ove odredbe, Vlada mora da usvoji poseban program u vezi sa distribucijom a na predlog ministra kulture. Zamenica direktora Filmskog centra Srbije rekla je BIRN-u da finansiranje distribucije nije prioritet u trenutnoj situaciji.

„Filmski centar Srbije ne zanemaruje distribuciju i prikazivanje“, kaže ona.

„Mi smo svesni problema u ovim oblastima, ali nakon usvajanja Zakona o kinematografiji naši prioriteti su usmereni na finansiranje domaće filmske produkcije, zato što, ako nema filmova, nema šta da se distribuira“, dodala je Petrović. Ona kaže da je snimanje domaćih filmova važnije nego kupovina prava za strane filmove. Međutim, neki eksperti kažu da srpska kinematografija koja je nekada proizvodila filmove koji su rušili rekorde gledanosti, danas ima jako malo da ponudi. Saša Radojević kaže da samo samo dva ili tri domaća filma godišnje imaju potencijal da postanu blokbasteri, to jest da privuku više od 100,000 gledalaca.

On veruje da „negovanje prakse kulturne raznolikosti“, mora da podrazumeva uvoz filmova kvalitetnih produkcija. Mi više nemamo kulturnu raznolikost, bar ne na javnoj sceni“, rekao je.

Dzudi Garland
  • Save
Previous post Tri decenije od odlaska Džudi Garland
Merlin Monro
  • Save
Next post 50 godina od smrti Merilin Monro
Share via
Copy link
Powered by Social Snap