Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Zoran Gajin
20/11/2012

Varšava – (Filmske radosti) Dvadeset osmi Međunarodni filmski festival u Varšavi održao se 12. do 21. oktobra, na dobro znanim mestima – bioskopu „Kinoteka“ i multipleksu „Zlatna terasa“.

Pet takmičarskih selekcija – Međunarodna takmičarska, „1-2“ debitantski ili drugi igrani film, „Slobodan duh“, selekcija dokumentarnog filma i kratkog metra, preko 200 filmova iz 55 zemalja i preko 100 gostiju obeležili su ovogodišnji festival.

Festival je otvorilo ostvarenje domaćeg reditelja Andžeja Jakimovskog (Andrzej Jakimowski ) „Imagine“, koji je dobio nagradu za najbolju režiju. Priča o Ianu, kojeg glumi Edvard Hog, koji dolazi u lisabonsku ustanovu za slepe. On je samouveren, pomalo egocentričan, neuobičajen i hoda bez štapa. Svrha njegovog dolaska je da nauči pacijente kako da se kreću i orjentišu u prostoru koristeći netradicionalne metode.

Film je sasvim korektno snimljen u produkciji sa Velikom Britanijom, Portugalom, gde je i snimljen i Francuskom. U dupke popunjenoj Sali broj jedan bioskopa „Zlatna terasa“ gromoglasnim aplauzom nakon projekcije publika je pozdravila reditelja i glavnom glumca Edvarda Hoga, koji su odgovarali na pitanja znatiželjne publike.

Meni veoma zanimljiv program je bio u selekciji dokumentarnog filma. Sa velikim nestrpljenjem sam čekao da počne dugo najavljivani film Mihala Marčaka „Fuck for forest“ u poljsko, nemačkoj koprodukciji. Grupa neuobičajenih mladih ljudi okupljeni oko nevladine organizacije „Fuck for forest“, pokušava da skupi neophodna sredstva kako bi kupila parče šume u amazoniji koju bi zatim dali žiteljima tog regiona. Način na koji skupljaju pare je veoma ekstravagandan. Naime prodaju umetničke, erotske ili pornografske fotografije nasumičnih ljudi kao i amaterske porno snimke. Svi su ludi, željni dokazivanja i žele da dele drugačiju budućnost od ostatka sveta. Ali njihov odlazak u Latinsku Ameriku, kvari dinamiku i atmosferu filma, jer film umesto da bude afirmativan, pokazuje da su ljudi unutar organizacije veoma slabi, jer na prvi kamen spoticanja gube samokontrolu. Šteta za ovaj projekat jer je imao veliki potencijal.

Bilo je tu još nekoliko zanimljivih ostvarenja među kojima bih izdovjio „Kamp 14“, priča o mladiću koji je prebegao iz Severne u Južnu Koreju, nakon što je uspeo da se izbavi iz okova surovog diktatorskog režima Kim Džong Ila i njegovih koncentracionih logora. Zatim mađarski dokumentarac o zaljubljenicima u računarske igrice. Oni su „domosi“ koji prave intro za igrice, koristeći kodove. Svi smo videli njihova dela kada smo pokretali igrice na računaru Komodore 64. Pomalo dugačak, ali podjednako zanimljiv.

Definitivno najjači utisak je ostavio holandski film „Lilet never happened“ o najpoznatijoj dečijoj prostitutki na svetu. Radnja se dešava u Manili, glavnom gradu Filipina, gde Lilet, ili kako voli je zovu „Snežana“, radi kao prostitutka, gde joj je majka makro, očuh zlostavlja, a sestra koleginica. Četrnaestogodišnja Sandi Talag koja je igrala Lilet, me je ostavila bez daha. Maestralno, zrelo i sa lakoćom odglumljena veoma psihički teška uloga. Kako je i sama nakon projekcije rekla, nije bi bila svesna pola stvari tokom snimanja. Uz pomoć roditelja, reditelja Jaka Groena i psihologa Sandi je uspela da izdrži teško breme. Tema koja je još uvek škakljiva za filipinsku vladu, ali barem sada priznaju da imaju velikih problema, ali još uvek su daleko od rešavanja istog.

Kao i prethodne godine i ove je Srbija imala svog predstavnika. U krategoriji „Slobodan duh“ takmičio se film „Praktičan vodič kroz Beograd sa pevanjem i plakanjem“ Bojana Vuletića. Film je imao tri projekcije i sve su bile popunjene, što raduje, a najviše da ga je publika dobro prihvatila i da je otkupljen za poljsko tržište. U distribuciji Fondacije  „Cinemanija“, film će imati bioskopsku premijeru 30 novembra, nakon koje ulazi u bioskope širom Poljske.

Za glavnu nagradu, Gran pri i 25.000 eura takmičila su se 18 ostvarenja iz celog sveta. Međunarodni žiri koji je radio u sastavu Katja Filipova (Rusija), Et Hu (Kina), Jozef Berger (Mađarska/Kanada), Ahmet Bojaćioglu (Turska) Greg Zglinjski odlučio je da za najbolji film u glavnoj takmičarskoj selekciji proglasi „Tango libre“ u režiji Frederika Fontjea. Drama o zatvorskom čuvaru koji vodi tih i miran život. Njegova strast je tango, na koji ide jednom nedeljno. Jedne večeri upoznaje Alis, a već narednog dana ponovo je sreće zatvoru u sobi za posetioce. Priča o ženi i ljubavi je završna trilogija ovog reditelja. Prethodno je reditelj snimio filmove „An Affair of love“ i Gilles’ wife“.

Selekcija je bila možda i slabija u odnosu na ostvarenja koja su se u tom trenutku nalazila, ali to je već do samog selektora. Festival je pre nekoliko godina dobio status A kategorije, a prema rečima kolega iz Poljske, dolaskom ovog prestižnog priznanja kvalitet selekcije je opadao iz godine u godinu. Imali smo sreću da i prethodne godine budemo prisutni, te možemo da potvrdimo tvrdnje.

Treba istaći dobru organizaciju, odličan marketing i vernu bioskopsku publiku koji su redovno dolazili deset festivalskih dana, i popunjavala sale.

Do sledeće godine i novog festivala, još bolje selekcije!

Projektor
  • Save
Previous post Kamera i kalašnjikov (kolumna Nikole Pejakovića)
Petar Lupa
  • Save
Next post Petar Lupa – Mali esej o najvećem epizodisti
Share via
Copy link
Powered by Social Snap