Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti | Novosti
21/12/2010

Osam decenija od smrti glumca i reditelja Čiča Ilije Stanojevića (1857 – 1930)

Muka vuče a nevolja gura, nesreća sela pa se voza – rekao je u nekoj prilici veliki srpski glumac, reditelj, pesnik, komediograf, feljtonista i jedan od najvećih boema svoga doba, Čiča Ilija Stanojević (1857 – 1930), oslikavajući s duhovitom gorčinom mnoge životne trenutke, možda i sluteći tužni kraj… Između dva jubileja, osam decenija od smrti i veka od pojave prvog srpskog igranog filma („Život i delo besmrtnog Karađorđa“ 1911. godine) čiji je on reditelj, „smestila“ se jedna obimna knjiga: „Čiča Ilija Stanojević – najlepša priča starog Beograda“ autora Velibora – Berka Savića.

Povod za ovo sveobuhvatno delo (biografija, tekstovi savremenika i pozorišnih istoričara, anegdote, glumčeve pesme i komadi) je enigma oko Čiča Ilijinog zavičaja. Slavni glumac o roditeljima nikada nije pričao. Njihova imena čula su se tek prilikom glumčeve druge ženidbe, pa se dugo nije znalo da vodi poreklo iz valjevskog kraja, tačnije iz mesta Lopatinja. Budući da je i autor knjige Valjevac i da su njegova dosadašnja dela posvećena znamenitim zemljacima, eto pravog razloga za ovo delo. Savić je godinu dana skupljao građu, mada je sticajem okolnosti knjiga izašla tek tri decenije kasnije.

Jedan od najomiljenijih glumaca svoga doba rođen je u Beogradu, u kućici kod kneževog spomenika i u šali je voleo da kaže da je pao iz majčine utrobe baš na tle na kojem je kasnije sagrađena pozornica, „te je zato bio primoran da bude glumac“.Posle završene osnovne škole počeo je da uči za krojača. Ali, brzo je odustao od igle i konca. Neko vreme izučavao je i berberski zanat. Brijući i šišajući mušterije, rado ih je oponašao i micao usnama, nosem i obrvama. U prvom susretu sa „scenom“ mogao je i bukvalno da zapali publiku: još dečak, u žaru uloge Miloša Obilića, petom je zakačio špiritus koji je zahvatio seno i improvizovanu pozornicu!

Kao dvadesetogodišnjak, Ilija Stanojević debitovao je u Narodnom pozorištu, a dve sezone kasnije preselio se u Novi Sad i tamošnji teatar. Sećajući se tih dana, pričao je da je u početku izbegavao ljubavne uloge zbog „nezgodnog“ nosa na kome su štrčala dva velika mladeža. Ali, kad je jedan od njih operisao, postao je „primamljiva persona“ – beleže savremenici.

Po povratku u Beograd (1886. godine) postaje stalni član nacionalnog teatra. Od 1904. godine počinje i da režira. Najviše uspeha imao je u komičnim rolama, posebno u naslovima domaćeg repartoara. Duga je lista njegovih hvaljenih uloga: Šekspirov Falstaf, Molijerov Tartif, Gogoljev Podkolesin, Sterijin Kir Janja, Glišićev Vule Pupavac, Nušićev Jovanča… Kao reditelj potpisao je predstave „Zla žena“ J. S. Popovića, „Koštanu“ Bore Stankovića i „Običnog čoveka“ Branislava Nušića. Tokom umetničke karijere bavio se, takođe, preradom pozorišnih komada i pisanjem komedija od kojih su najuspešnije „Dorćolska posla“ i „Potera“. Osim prvog srpskog filma s kojim je ušao u istoriju naše kinematografije, režirao je i filmove „Ciganska svadba“, „Urlih Celjski“ i „Vladislav Hunjadi“.

Popularni glumac, tokom dugih kafanskih noći, najradije je drugovao sa piscem Jankom Veselinovićem. Umeli su i da osvanu u nekoj od skadarlijskih kafana. Tako je pomenuta „Potera“ (sa motivim iz srpskog narodnog života) nastala iz zajedničkog pera…

Iza Čiča Ilije ostalo je bogato, raznovrsno delo i – skromni testament:

„Dece nemam, a nemam ni bližih srodnika. Nemam ni nepokretnog imanja. Moja imovina sastoji se iz pokretnih stvari, u šta ubrajam svoje literarne (književne) tvorevine i tantijeme koje mi one donose…“

Film
  • Save
Previous post Kako se kritički gledaju filmovi
Holivud
  • Save
Next post Svi idu u Holivud
Share via
Copy link
Powered by Social Snap