Advertisement Section

Postoje ljudi vrlo temeljne ćudi, koji istrajavaju do besvesti u sastavljanju kockica, kataloga i sistematizacija, kako u svojoj glavi, tako i za opšte dobro. Ako govorimo o filmu pojedini bi ih nazavali filmofilima, pojedini tek zaludjenicima. Kakogod, samo osobe takve ćudi zagrebu ispod površnog poznavanja umetnosti kao takve (doduše za pojedine se može reći da zabrazde u kritiku, ali niko nije savršen). Svakako, za ovo treba imati živaca, pogotovu kad se kao gledaoci nadju ispred jednog ne toliko pozantog (a možda i ne toliko kvalitetnog) dela nekog od velikih reditelja.Identificazione di una donna je upravo ovakvo delo-veliki reditelj, sa velikim ali…

Nikolo, poznati filmski reditelj, posle izlaska iz braka (za čiji je raspad sam kriv) nailazi na intirgirajuću ženu i s njom započinje vezu. Ona je nepredvidive ćudi, pomalo razmažena sredinom u kojoj se kreće, naizgled nestalna u ljubavi, u kojoj je spremna na svakakve eksperimente. Njihovu vezu prati iz senke čovek iz visokog društva koji sve čini ne bi li Mavi razdvojio od Nikola. Do te mere da ih bukvalno uhodi i preti preko jednog od svojih ljudi. I Nikolo je pomalo ljubomoran. Pomalo u krizi, tragajući i negirajući agoniju upravo kroz pokušaj da pronadje jedno savršeno lice, savršenu ženu. Za novi film, naravno. Kada sve ovo postane potpuno neodrživo i zaglibi se u magli (na filmu se ta magla kao simbol i doslovno pojavljuje u nekoliko scena), Mavi odlazi bez pozdrava. Tragajući za njom, Nikolo sreće Idu. Ženu drugog temperamenta, sposobnu za duboku emociju. Ipak, ni ona ne pretstavlja tu savršenu ženu, savršeno lepo lice za kojom Nikolo traga, ali iz posve drugačijeg razloga…

Ja volim da apostrofiram fascinacije reditelja kao prvu stvar kad nekome pokušavam da približim neki film. Zapravo, ovo je stvar koja ukazuje na autorovu potrebu da raste, da razmišlja i da nešto saopšti (i izvan zanatskog). To je prava umetnička crta, da je tako nazovem. Neke od tih fascinacija su svesne, pokušaj da se izazove jaka reakcija, neke su stalne i proganjaju autora koji pokušava da ih shvati i uobliči. Antonioni je jedan od ovakvih reditelja. Spisak filmova u kojima „raste“ je veoma dugačak. Ipak, moram da naglasim da je ovo film koji ne spada u tu kategoriju. Da, fascinacije su tu, ideje postoje, ali realizacija mi se ne svidja. Prosto, Antonioni ne uspeva da objasni o čemu se u ovom delu zapravo radi. Radnja je nepovezana, likovi nabacani, bez pravog uvodjenja i objašnjenja odakle dolaze u film. Za mnoge se ne može naći pravo mesto i namena. Priča ima naznake dublje konotacije, ali ostaje prehermetična. Toliko da stereotipna rešenja još više bodu oči, dajući utisak neozbiljne realizacije, kojoj u mnogome potpomažu sintetizovani zvukovi Johna Foxxa. Izbor muzike me posebno dojmi, jer ne vidim kako jedna drevna tema (identifikacija same žene, kao bića) moža da podnese takvu muziku kao podlugu. Jednostavno, u konstantnoj su disonanci i to gledaoca još dodatno buni. A pri tom nigde nema onog istinski mističnog, već sve vidimo otvorenih karata. Sve postaje previše providno, da ne kažem parafrazirano (kao da autor pozajmljuje tudje stavove, skice i uklapa ih u kolaž bez ličnog pečata).

Sa druge strane, zanatski je film perfektan. Režija (čak su i neke standardne fascinacije tu, ali one prosto nemaju veze sa zadatom temom), fotografija (kad se radnja prebaci na otvoreno, na ulice, u prirodu), gluma (Tomas Milian je izgleda bolje razumeo ulogu reditelja Nikola od samog Antonionija, dajući nam ga kao čoveka u stvarateljskoj krizi, izgubljenog medju telima i razmišljanjima, i na taj način dajući pravi izvor razmišljanja u ovom filmu). Možda pomalo pozajmljuje od epohe i vremena u kojem je nastao (kič osamdesetih), ali je to ipak podnošljivo (tj. ne remeti sam ugodjaj gledanja filma).

Svodim priču jednim prosečnim utiskom. Da, ovo je film jednog od mojih omiljenih reditelja. Kao takvog morao sam da ga odgledam. Sa druge strane, imam utisak da sam mogao i bez njega i da mi ništa novo nije doneo. Izuzev tek prijatnih dva sata gledanja, koliko traje (opet podvlačim da ja volim Antonionijeve filmove). Ako ste tip sa početka ove priče, koji voli celokupnu sliku o nekom opusu i temeljan je po prirodi (što znači da baš morate da pogledate ovej film, uprkos svemu, jel vas nešto iznutra svrbi), sigurno ćete pronaći nešto u ovom ostvarenju da opravdate to što ste ga odgledali. Ako pak to niste, slobodno ga možete zaobići.

Scenario: Mikelanđo Antonioni, Džerard Brah, Tonino Guera
Fotografija: Karlo di Palma
Muzika:Džon Foks
Uloge: Tomas Milian, Daniela Silverio, Kristine Boison, Veronika Lazar, Enrika Antonioni, Marsel Bozufi

Autor: Vuk Spasić

Bitter moon
  • Save
Previous post Bitter moon (Roman Polanski, 1992.)
Neka ostane medju nama
  • Save
Next post Neka ostane među nama (Rajko Grlić 2006.)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap