Advertisement Section

Autor: Vuk Spasić

Scenario: Kirill Serebrennikov, Natalia Nazarova
Fotografija: Oleg Lukichyov
Uloge: Dejan Lilić, Franziska Petri, Albina Dzhanabaeva, Andrei Shchetinin, Arturs Skrastins.

Još jedna promena. Traka teče; sa nje se menjaju stvari, uzimaju i ostavljaju. Dotraju, pa ih stavimo tamo da se okreću u potrazi za novom srećom. Tudjom. Cirkulacija koja se u životu čini esencijalnim- ta sreća. Njeno naličje bar. Odraz u ogledalu. Ionako uvak malo fali, nešto nedostaje. Zašto ne još ovaj put, zašto ne uvek? Eho egzotičnosti damara u ušima, navlači mrenu preko očiju, tone u nečistoću osećaja, koji ostaje hladno i distancirano obojen. Ispružene luke, zamrznute u pokušaju. Reč zakopana u grlu, kost kao prepreka gutljaju.  San o radosti neotkrivenog. Istinska bol saznanja. I tako, u još jedan, krivudavi i nepredvidivi, krug…

Ona i On nemaju imena. Oni su slučajni poznanici, koji su se sreli jednog hladnog jutra, na beznačajnom sistematskom pregledu. Ona mu je tada saopštila tajnu hladnoće- onu da Njegova žena ima strasnu ljubavnu aferu sa Njenim mužem. EKG počinje da pišti. U čekaonici narasta gnev, pošto je On izašao u potpunoj sludjenosti. Trebalo mu je vremena. Gnev umesto smirenja i oslobadjanja. Vrativši se kući, a izbegavši smrti za dlaku u bizarnoj saobraćajnoj nesreći na autobuskoj stanici gde je i sam trebalo da stoji, On strastveno vodi ljubav sa ženom. Onda ponovo odlazi Njoj. Tera je da mu sve kaže, sve pokaže. Hotel, sobu u kojoj se sastaju, način. Čak i krike koje ispuštaju u strasti. Onda probaju da završe u krevetu. Obrt, izmena. Ne uživaju, ne mogu se prepustiti. A onda, sledećeg jutra, sobarica koja sprema sobu ljubavnika, onih prvobitnih brakolomnika, vidi da je šipka na terasi olabavljena i da nedostaje jedan deo. Naginje se preko nje i vidi dvoje sklupčanih, golih ljudi u smrtnom zagrljaju, u večnosti. Ona i On više nisu isti. Nisu ni ljubavnici, a nije ni da to nisu. Šta će ih, i ako, ponovo spojiti?

Sve počinje bračnim neverstvom. Možda kao osnovna crta, možda kao merna jedinica ljudske nekonzistentnosti. Nakolonost je promenjiva stvar. Lako sklizne, teško se gasi, često je izuvijana i ispreplitana kao meandri ravničarske reke. Filosofija ljudske mudrosti dobrano počiva upravo na ovom iskustvu, zabranjenom i čistom, i njihovom večitom sukobu. One su nemušte, imena su tu nevažna, imenitelji postaju besmisleni i brzo svi sagorevaju. Ili strast, nedogorelu, usled, recimo, smrti, prenose dalje, onim najbližim, onima koje vole i više ne vole kako bi trebalo. Tu nema prave nežnosti. Samo feromona i hladnog magnetizma, koji struji bez dubljeg smisla. Da li je moguće da je ovo zaista esencija ljubavi? Prenošenje, kroz najdublju bol, osećanja naklonosti kakvo zaista jeste? Možda ovakve misli treba optužiti za cinizam, a možda i jesu istinite. Može li čovek, može li žena, istupiti iz ovog začaranog kruga drugačije izuzev totalnom erupcijom, koja se završava gašenjem? Uvek jedna osoba ostane da nosi zavet, na kraju. Kao statua, spomenik vihoru generacija. Puna kamenom, prazna osećajima…

Ako je, ovako nešto, Kiril Srebrenikov želeo da kaže svojim filmom Izmena, prvi osećaj koji ću podvući zove se razočaranje. Ne zbog same filosofije prevare. Ona svakako ima svoju značajnu dubinu. Potencijal interesovanja bar. Ipak, ovaj film podbacuje na planu realizacije iste. Da li za to treba kriviti nekog ili nešto posebno? Čini mi se, ne. Pogrešan je sam koncept. Iz vidjenog, može se samo naslutiti da li se o samoj temi ozbiljno promišljalo ili je bilo važno nečemu sličnom dati gore definisane oblike i okvire. Ostvarenje odiše prilično opštim rešenjima i mestima, ima dosta već vidjenog i podbacuje u domenu atmosfere, koja ne naginje, fotografskom realizacijom, ni ka realizmu, ni ka apstraktom filmskom izrazu, onom duboko sineastičnom. Scenario je lišen suvišnih detalja, samim tim i života, dok režiser ne uspeva da kreira ništa više od sušte pretencioznosti, koja može da impresionira samo adolescente koji nisu imali prilike češće da se susreću sa kvalitetnom filmskom formom. Ono što, na kraju ovog izlaganja, ipak moram da pohvalim su glumci. Donekle glavna protagonsitkinja, Franciska Petri, čije izvodjenje, iako kvalitetno, deluje prilično hladno i nedostupno, samim tim na momente i mučno pogrešno, opterećujuće; mnogo više Dejan Lilić u ulozi Njega. Faktički, ovaj makedonski glumac drži fokus filma, iako ne bi trebalo da bude centralna figura. Žargonski rečeno, u potpunosti „krade predstavu“. No, ni on sam ne može da izvuče film iz (artističke) osrednjosti, iako zaista ima harizmu koja dominira scenom.

Film je dobio prostor na nekoliko festivala, stoga verovatno postoje ljudi kojima će se on više dopasti. To je u redu. Rečeno je bezbroj puta da svako ima pravo na svoj ukus i miris umetnosti. Ipak, ne mogu da ne podvučem osrednjost ovog filma. Ne toliko zbog same realizacije, koja ima i svoje momente, koliko zbog potencijala neiskorišćenosti priče koju poseduje. Šteta je uočiti dobar detalj, jedan od simbola života, a ne uspeti da ga doradiš i dodefinišeš do kraja. Takve stvari se,u umetnosti, ne praštaju.

Kultura cveta
  • Save
Previous post Kultura cveta (Branko Radaković, 2013)
Ljubav je sve
  • Save
Next post Ljubav je sve (Susanne Bier, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap