Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Režija: Baz Luhrmann
Scenario: Baz Luhrmann, Craig Pearce
Fotografija: Simon Duggan
Uloge: Leonardo DiCaprio, Tobey Maguire, Carey Mulligan, Joel Edgerton, Elizabeth Debicki.

Ekranizacija jednog velikog književnog dela je, verovatno, jedan od najvećih izazova. Autor koji se toga prihvati time pokazuje više veoma važnih stvari- prvo da je sposoban za razumevanje, kako tog dela, tako i same naracije, potom i da sopstvenu inventivnost i origanalnost ume da stavi u funkciju tudjih misli i kreacija u ime približavanja nečijeg rada širem krugu ljudi (što podrazumeva izvanrednu sposobnost implementacije u krug realnosti svakodnevice). Opasnosti od pogrešne procene ovakvih stvari leže na svakom koraku. Neretko se dešava da film postane negativ onog napisanog, što možda pomaže u tom smislu što će pojedini (lošiji) djaci odlučiti da primat daju trošenju vremena u bioskopu ili pored malog ekrana u odnosu na čitanje tog dela, ali kao ozbiljno ostvarenje se ne može uzeti u obzir. Ako se pak da previše sopstvenoj slobodi, postoji zamka rastegljivanja osnovne poente, što podjednako nema smisla, onda se autor mogao odlučiti i za sopstvenu kreaciju, bez ikakvih ograničenja. Samo onda je medijska pompa koja prati adaptacije diskutabilna ako se ne radi o prilično priznatom sineasti/reditelju (a njih nema ni približno toliko kao onih koji su poznati poimence). U svakom slučaju, ako se posao uradi kako treba, nema promašaja sa očekivanjima da li će film biti veliki…

Nik Karavej, premda svršeni diplomac Jejla, nema previše novca. U potrazi za snovima, on se doseljava u Nju Jork. Iznajmljuje kućicu na Long Ajlendu i pokušava da celo jedno leto odvoji ne bi li nešto naučio o deonicama, a samim tim i napredovao u poslu brokera. Primamljivost samog mesta i posla su ogromne, kao i njegove mogucnosti. U to vreme je Njujork prepun novca, zabava, razvrata. Pukim slučajem, pored njegove kolibe je dvorac Džeja Getsbija, meto na kom se odigravaju zabave poznate celom gradu, zbog čega mu je kuća uvek puna zanimljivih gostiju. Zapravo, ako niste tamo, kao da i ne živite u Nju Jorku. Mitske priče o dogadjajima na tim zabavama su urbana legenda. Jednom prilikom, Nik dobija pozivnicu. Lično od Getsbija. Po pričanju svih, veoma retka stvar. Zapravo, na zabave kod Getsbija se svi samopozivaju, nikog on sam ne zove. Vodjen radoznalošću, on odlazi tamo i biva uvučen u vrlo interesantan vrtlog dogadjaja koji podrazumeva prisustvo Getsbija, njegovog šefa Volfšajma, ali i njegove rodjake Dejzi, koja je udata za Toma Bjukenona, bogatog naslednika i naširoko poznatog igrača pola, sa kojim je Nik studirao. Tamo se raspliuću niti hedonizma jednog doba, pokazujući ko je kakvog kova…

Autor Buz Luhrmann od samog početka filma gledalištu stavlja do znanja da neće eksperimentisati sa onim po čemu je najviše poznat- njegovo koketiranje sa mjuziklom je očigledno. Naravno, treba naglasiti da je soundtrack, premda prilično moderan (možda i previše kad se uzme u obzir o kakvom filmu je reč), pogodak direktno u metu. Na taj način, sama radnja dobija jednu modernu dimenziju, a i pojačava se akcenat spektakularnosti. Takodje, Luhrmann ostaje dosledan sebi i u domenu kastinga, Australijski glumci ponovo čine gro ekipe, mada je trio u centru pažnje Megvajer-Di Kaprio-Maligan američki. Treba primetiti i da je autor ponovo insistirao na modelu „zaslepljivanja“ gledalaca, što znači da u prvih pola sata filma imamo niz vrlo sadržajnih sekvenci u svakom pogledu (zauzetost svih čula), koje govore da, iako je u pitanju vanvremena ljubavna priča, treba očekivati pokušaj da se napravi filmski spektakl, što možda nije prva asocijacija na Velikog Getsbija, knjigu. Čini se da stvar ne ostaje samo na pokušaju, već da ovo ostvarenje to zapravo i jeste- pravi Holivudski spektakl, ako ne bolji, onda u rangu sa nekim sličnim mjuziklima kao što su Čikago iliMulen Ruž. Režija, stoga, može biti stavljena u isti rang- u pitanju je kvalitetno delo, precizno vodjeno, sa jasnim tematskim konceptom.

Nažalost, ima i onih mesta na kojima ovo ostvarenje ne uspeva da zadovolji taj standard. Prvo, treba podvući loša izdanja dua Megvajer-Maligan. Od prvog, ma u kakvoj situaciji da se nalazi, ne uspevamo da dobijemo ništa više od blago infantilno-klinačkog keza, dok od glavne glumice gledamo istu ulogu po ko zna koji put, prilično lišenu energije, koja sem slatkog lika ne može da ponudi bilo kakvu drugu vrstu sedukcije. Naravno, ovakvi ispadi dve od tri glavne zvezde utiču i na ostatak ekipe, gde Di Kaprio daje standardno dobru ulogu, ali ostaje utisak da odradjuje posao (tj. da se nije vanredno potrudio oko ove uloge, čak i sa takvim izazovom kakav je Getsbi), a jedino Edžerton daje pravi portret negativca, Toma Bjukenona, i time krade predstavu. Baš zbog ovih činjenica, likovi ostaju kao naslikani na platnu, lišeni treće dimenzije, tako esencijalne za filmsku umetnost. Samim tim, gledalište ostaje uskraćeno za dubine samog lika Džeja Getsbija, koje ga čine izuzetnim. Ovako, rezultat je takav da ga Nik previše objašnjava, a nama sa druge strane ostaje samo da mu verujemo. Ok, tu je sam zaplet, radnja, ali to je roman sam po sebi, zato i jeste jedno od najboljih dela 20. veka.

Problem kod Velikog Getsbija su očekivanja. I onih koji su ga čitali, i onih koji nisu, ali žele da vide o čemu se tu zapravo radi. Film verno prikazuje roman, uhvatio je momente koje je trebalo za medjaše priče. Tako u prvi plan ispliva vanvremena borba- nema ispravnih i neispravnih, ali ima dobrih i loših. Ovo delo nas uči da ovi prvi, pre svega, kao motiv imaju nadu (osnovni kvalitet Džeja Getsbija je upravo ta ogromna sposobnost za gajenje nade), stvaranje nečeg većeg od onoga šta su, a ovi drugi čitav svet savijaju prema sebi, pri tom često ne vodeći računa o tome koliko će to koga koštati. Ta mitska borba se uvek vodi. Nažalost, često pobedi ona tamna strana naše ljudskosti, priroda promenjivosti kojoj se ne možemo iščupati, čak i kad je motiv delanja najlepši i najuzvišeniji. Prava mera ovog filma, kao jednog vidjenja vanvremenski klasičnog književnog dela, je da je to samo jedno vidjenje istog. Ono se može nekome svideti, nekom ne. Činjenica koja nad tim preostaje i tako prevazilazi i ovo filmsko ostvarenje je da je Getsbi uvek Veliki.

Od pozadi
  • Save
Previous post Irréversible (Gaspar Noé, 2002)
Roker
  • Save
Next post Rocker (Marian Krišan, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap