Advertisement Section

Izvor: Filmkse radosti
Autor: Mila Janjić
25/02/2010

Reditelj filma „Liban“ bio je gost 38. FEST-a, gde se po prvi put predstavio našoj publici. Primajući nagradu „Zlatni lav“ u Veneciji, reditelj je film posvetio svim ratnim veteranima širom sveta, koji su kao i on, došli kući iz rata živi i tom prilikom izrekao rečenicu koja je na neki način otvorila put ka razumevanju svih osećanja koja ovaj film nosi, a glasila je: „Svi oni danas žive život, rade, venčavaju se, dobijaju decu…ali uspomena na rat će im zauvek ostati zabodena u srce.“ Nepokolebljiva istina koja otvara drugačiji pogled na film, a i rat.

Ratnih filmova danas ima mnogo. To je vrsta konflikta kod ljudi koja služi kao nepogrešiva i nepresušna inspiracija za filmadžije. Ono što bi ovaj film izdvojilo iz mase drugih o sličnoj temi jeste način na koji je sniman i na koji su emocije prenešene publici. Tome su svakako doprineli pojedini delovi Maozove biografije.

Prvi i osnovni motivi jesu uspomene sa fronta. To je zapravo pokretač priče, a možemo slobodno reći i pisac iste. „Dok sam tokom rata boravio u tom tenku, svaki trenutak mi je delovao veoma filmičan. Skučen prostor, prljavština, ljudi i njihove priče.“ Iskustvo koje nije moralo da ga zadesi u životu, ali je svakako išlo u korist filma. Sećanja na sva osećanja koja su se sa njima gušila u tom skučenom prostoru su rodile pored ideje za film i ideju za pripremanje glumaca „Zatvorio sam ih u kontejner na 8 sati. Posle nekoliko časova, kada su već izgubili pojam o vremenu i prostoru, udarali smo o kontejner palicama kako bi simulirali bitku.“ Poistovetivši na taj način glumce sa likovima doprineo je autentičnosti samog filma.

Samjuel Maoz, ili Šmulik, kako se u filmu zove lik rađen po njemu, je zapravo direktor fotografije i to je uglavnom radio na TV dokumentarcima. Tako istančano umetničko oko i istraživački duh su potencirali da film „Liban“ izgleda što realnije. Protagonistu filma reditelj najavljuje i snimateljskom veštinom potencira kroz ceo film, a otkriva tek na kraju. Protagonista je sam tenk. Na pitanje zašto je samo početni kadar, u kome je prikazano polje suncokreta, i poslednje scene, prikazao van tenka iako je cela priča sve vreme bila smeštena u njegovoj utrobi, Samjuel odgovara: „Pa hteo sam da uvedem u priču divnim kadrom sa poljem suncokreta i da na kraju sa istim suncokretima završim, ali mi je onda palo na pamet, ako ću da počinjem i završim sa suncokretima, zašto kog đavola snimam sve ovo između…onda je kao najrazumnija stvar došla ideja da predstavim glavnog glumca publici i pokažem kako izgleda povređen. Ja sam tom tenku dao dušu i on je patio i bunio se kao i vojnici.“ I zaista je tako. Scene kada ulje kaplje niz zidove, potsećaju na krvarenje, scene kad bruji i čujemo njegovu hidrauliku pri paljenju stvaraju utisak kao da se tenk buni i urla na ljude.

Drama koja se odvija unutar tenka je više nego realna. Pogotovu kada se odvija dilema da li da puca ili ne. U trenutku kada ti život visi o koncu, nemaš puno izbora i to odlično razumeju svi oni koji su makar jednom izigravali „glinenog goluba“ na frontu, baš kao i sam reditelj. To je solidno preneo na svoje likove a glumci i ambijent na nas gledaoce. Bilo nam je dostupno samo ono što je video i osećao taj gvozdeni „Nosorog“. Kada se svi parametri uzmu u obzir, ovaj film je i trebalo da bude remek delo. Reditelj je učesnik prvog Libanskog rata osamdesetih, njegova deca drugog Libanskog rata 2006. Osetio je pritisak i neopisivu želju da prikaže go rat i situacije kada ti život zavisi od tuđih odgovornosti „Pokušao sam da razumem rat, da pronađem nečiju odgovornost za to. Jednostavno sam morao da napravim ovaj film, da pokažem golo lice rata bez herojstva.“ A najbolji način da se tako nešto uradi jeste uzeti mlade momke i preko njih nam provući tenziju i neopisiv osećaj straha koji dele svi oni na frontu.

Izraelski film je poslednjih godina u ekspanziji i vrlo često se javljaju filmovi na temu Izralsko-Libanskog rata. Ovo je bio razlog zašto producenti nisu verovali da će doživeti uspeh i bili skeptici komentarišuči: „Oh zar još jedan?“ Međutim, onaj „Zlatni lav“ je pokazao drugačije. Možda je tome doprinela Izraelska Filmska Fondacija, široka evropska ko-produkcija pa i saradnja sa Libanom. Rađen je sa solidnim parama (kod nas bi se reklo i zavidnim) mada se to ne da zaključiti. Kako je i sam dosta radio sa fotografijom, postavilo se pitanje da li je možda najveći deo novca otišao na tu igru svetlom, a odgovor je bio zapanjujući za sve direktore fotografije koji su godinama živeli u ubeđenju da je kamion rasvete neophodan za dobar film, i glasio je: „Sve može da se uradi dobro i sa samo tri rasvetna tela…ponekad i manje“.

Izraelska Filmska Fondacija je veoma moćan saradnik svim izraelskim stvaraocima. Oni pronalaze talentovane ljude, jake priče i pomažu pri njihovoj realizaciji. Jedan od ljudi koji vodi te projekte je Katel Šori, takođe gost FEST-a već nekoliko godina. Njegovi komentari vezani za ovakve filmove jesu: „Verujem da energija i priče potiču iz zemalja kakve su Izrael i Srbija, priče sa teškim elementima, nevoljama i veoma moćne. Takve priče imaju strast i energiju kakva je divna za film.“ I zaista je tako. Negativna energija i ogorčenost odlično prolaze kod publike.

Dragan Nikolić u filmu - Mlad i zdrav kao Ruža
  • Save
Previous post „Slepa praksa” u Srpskom filmu
Mišel Barben
  • Save
Next post Mišel Barben – Intervju sa montažerkom filma „Pianomanija”
Share via
Copy link
Powered by Social Snap