Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti | Dribbling pictures
Autor: Boris Mitić
06/12/2013

Nismo uspeli. Mi – bivši Jugosloveni; nismo – ni jedni ni sedmi; uspeli – smogli volje i umeća da svoju epikonfliktnu stvarnost predstavimo putem autorskih dokumentarnih filmova, na način koji bi istovremeno zadovoljio i kompleksnost situacije, i dramaturške, estetske, tehničke, edukativne, pa čak i preventivne potencijala tog plemenitog žanra.

Dozvolili smo tako da nam istoriju pišu produhovljene holivudske zvezde, navijagrisani filozofi, pacifisti oštra pera i biografičari stranih političara. U međuvremenu nas je i medijska flotila, uvek u potrazi za nemirnijim vodama, ostavila, pokisle i nasukane u močvari simplizama, predrasuda i prezira.

Svaki film koji danas snimamo podrazumeva neku vrstu opravdavanja. Da li je moguće, u tom kontekstu, stvoriti bilo kakvu novu stvarnost, obećavajuću i zajedničku, pa makar ona bila i filmska? Tokom 60-ih i 70-ih, svet se oduševljavao jugoslovenskim dokumentarcima. Visoko estetizovani i metaforično ikonoklastični, predstavljali su nadu i kreativnost u predvorju gvozdene zavese, čak i kad su bili finansirani, ili bar prećutno tolerisani od strane države.

U 80-im, nepodnošljiva lakoća videa i televizijsko peglanje su uništili svaku kreativnost. Post-Titovske političke neizvesnosti su pojačale cenzuru i auto cenzuru. Arhivski materijali svedoče doduše o određenoj svesti o postojećim problemima, ali oni su bivali zvanično i sistematski gurani pod tepih, do te mere da kad je odjednom sve puklo, svi su se našli u čudu. Niko nije verovao da se Jugoslavija, baš kao i Evropska Unija danas, može raspasti od jutra do sutra.

90-ih se nije razmišljalo o dokumentarnom filmu. Bilo je prečih dilema – vojnih, ekonomskih, društvenih, đuture podmazanih nesretnim tajmingom: pre pojave interneta, mediji domaći i strani su očas posla uvukli javnost u vorteks epske viktimokratije, jeftinih alibija i real time pogibija.

Najbolja istorijska građa se još jednom skriva u sirovim snimcima, očuvanim tek igrom sudbine i pojedinačnim trudom savesnih arhivista. Ali osim par solističkih pokušaja besnih veterana i hrabrih početnika, često nespretnih i uvek ogorčenih, opisom situacije i dalje dominiraju šok-terminologija, kvazi-moralizam i manipulatorski simptomatizam, koje će kasnije procvati u punoj formi u prikazu sukoba u Avganistanu, Iraku ili Libiji. Još jednom su kompleksnost i suština problema ostali ne nedorečeni, nego potpuno isključeni iz čitave rasprave, tako da i ne čudi da su čak i najmotivisaniji svedoci svog vremena ubrzo digli ruke.

Kad su sukobi prestali, izgubili smo se u vrtlogu tranzicije. U euforiji sličnoj Arapskom proleću 2011-e, racionalni skepticizam nije imao prođu, a i pririoteti su se menjali. Oni koji su se do tada kleli u autorski film su pootvarali produkcijske butike široke potrošnje; svi su postali karijeristi, potrošači u atmosferi surovog grabeža koji se teško mirio sa lokalnim mentalitetom.

Za posvećenost koju zahteva dokumentarni film, neisplativu i sve manje svrsishodnu, ostalo je malo ozbiljnih kandidata. Osim nekoliko fanatika i srećnih početnika, dokumentaristi su i dalje snimali tek produžene reportažice lokalnog karaktera, ili prevaziđene storyboard-ovane crtice sa poetskim krajem. Većina nije ni konstatovala stilske i tržišne promene unazad 20 godina, a retki su bili spremni da se preobrate u savremene forme od 52 i 90 minuta, sa svim vremenom, ulaganjima, energijom i požrtvovanjem koje oni podrazumevaju.

Skoro niko se ovde ne bavi kreativnim dokumentarnim filmom kako životnim pozivom. U najboljem slučaju, reč je o usputnoj fazi, međukoraku do željenog igranog filma. U najgorem, oni koji snimaju ne snimaju ono što misle da je bitno, već ono što znaju da mogu da unovče.

Festivali još i nekako održavaju vezu za svetom, ali televizije kao da ne postoje. Javni servisi razvlače mandatnu definiciju dokumentarnog filma do grotesknih granica, ignorišući autorska remek-dela zarad debilizirajućih rialiti emisija i serijala sa kojima bestidno dele zaradu. Privatni kanali, s druge strane, kupuju u paketu i po damping cenama čitave sezone pseudo-naučnih dokumentaraca, bez trunke simpatije ni za kvalitet i raznovrsnost svoje ponude, ni za potrebe publike.

Jedino što pomaže, krajnje ironično, jeste piraterija, u svojim plemenitim demokratskim i obrazovnim svojstvima, i nekoliko novih inicijativa državne podrške, sistematski kontroverznih u protokolu i rezultatima, a često i opstruiranih dnevnom politikom, gde sudbina čitave filmske industrije zavisi od kojekakvih rasprodaja državne imovine koja napumpa budžet za godinu ili dve. Ali čak ni tu, tokom tih plodnih godina, ne postoji nikakva odgovornost, ni umetnička, ni finansijska. Udeljeni novac tako ima svojstvo socijalne pomoći pojedinačnim autorima, umesto da bude katalizator vaskrnuća dokumentarne industrije.

A šta snimaju oni koji dobijaju novčanu podršku? Autistične, lako kvarljive filmove, prečesto uvredljive u svom banaliziranju, pogotovo kada se trude da zadovolje međunarodne kupce i njihove raštimovane ideološke skenere. U najboljem slučaju, prodajemo tragikomične, felinijevske egzotičnosti na kraju kojih tipični evropljanin samozadovoljno uzdiše: „Ah, taj Balkan…” U najgorem, recikliramo sve moguće klišee iz prethodnih decenija i vekova, umotane u besramno izopačene ali kupcima uverljive narative koje legitimišu sva njihova očekivanja.

Ali ako je sve suvislo, čemu borba? Kako nadživeti kakofoniju medija, političara, NVO-a i drugih dobronamernih lešinara? Kako, pritom, praviti i Filmove? Top 10 eks-jugoslovenskih dokumentaraca poslednjih godina još i nekako može da prođe ispit epohe, ali produkcija u celini ne doprinosi ni razumevanju, ni suprotstavljanju, ni reevaluaciji – ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti.

Naša misija u svojstvu autora bi trebalo zato da se svede na univerzalnu filmsku racionalizaciju te komplesknosti, pritom još i oplemenjenu jednom zdravom dozom konstruktivnog sarkazma – onog koji odbija obavezni moralizam, nametnuto uprošćavanje i nezasluženo samozadovoljavanje. Više od kreativnog poduhvata, zadovoljili bismo time i svoje tužno egzistencijalne potrebe za introspekcijom, smislom i bitnošću. Ako ne možemo da promenimo stvarnost, da ispravimo prethodnu ili da stvorimo novu, hajde barem da dobro apsolviramo ovu postojeću. Ako drugi sviraju pogrešno i banalno, ajmo mi kompleskno i pristupačno.

Na kraju mojih dokumentaraca svi umiru. Na početku uvek šamaramo sami sebe, ali čim se drugi zasmeju i uteše, shvataju zapravo da su i oni teško ranjeni. Nastavljamo tako da tonemo zajedno, između Atalanti i Atlantida, ali sa blaženim smeškom međusobnog razumevanja.

Boris Mitić je samouki autor čija su tri filma bila prikazana na 15 svetskih televizija i preko 150 festivala. Trenutno vesla između troje dece, novog dokumentarca o Ništa, predavanja o realpolitici dokumentarnog filma i satiričnih kolumni u DOX-u i PLEJBOJ-u. Tekst je pisan za katalog jednog francuskog festivala pre neku godinu…

Projektor
  • Save
Previous post Kritika „čistog filma” u savremenoj srpskoj profesionalnoj kinematografiji (III deo)
Filmska traka
  • Save
Next post Kritika „čistog filma” u savremenoj srpskoj profesionalnoj kinematografiji (IV deo)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap