Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Ejla Kovačević
19/10/2013

Reakcija na članak „Da li je film delo snimljeno isključivo na filmskoj traci?”

„Film je mrtav“ je sintagma koja se sve češće susreće u brojnim člancima filmskih časopisa i portala u zadnjih par godina. Rezultat je to diskusije o pojavi digitalnih formata i njihovom uticaju na analogni format koji se gotovo jedno stoljeće održao na prestolu kao format koji daje najbolji kvalitet slike, dok se digitalni smatrao „amaterskim“ i jeftinom alternativom za režisere čiji budžet nije bio dostatan za snimanje na analognom formatu.

Krajem 9o-ih, režiseri danskog filmskog pokreta Dogme 95, bili su prvi koji su u celosti snimali svoje filmove digitalnim kamerama, i to ručnim miniDV kamerama, koje su bile idealne za dobijanje dokumentarističkog efekta po kojem su se isticali. U međuvremenu, sve se više režisera odlučivalo snimati filmove digitalno, premda je analogni format uživao privilegovani položaj te se većina velikih filmskih projekata i dalje realizovala na istom.

Prelomni trenutak u povesti digitalnog filma dogodio se na dodeli nagrade Oscar 2009. godine. „Avatar“, holivudski hit koji je pokorio sve svetske kino blagajne, prvi je u potpunosti digitalno snimljen film koji je dobio Oscara za najbolju kameru. Bio je to okidač koji je pokrenuo lavinu diskusija i članaka u kojima su filmski kritičari i stručnjaci pompezno najavljivali izumiranje filmske trake, oduševljeni mogućnostima digitalnog formata koji je „Avatar“ doveo na do tada najviši nivo.

Ono što je usledilo je, usuđujem se reći, agresivna kampanja protiv filmske trake. Odjednom, snimanje na filmskoj vrpci je postao prespori i preskupi proces, sve više reditelja se odlučivalo snimati filmove na digitalnom formatu, a tržište je tu tendenciju verno pratilo. U Hrvatskoj, proces je započeo recentnim zatvaranjem „Fotokemike”, najpoznatije fabrike fotografskih filmova i papira na području bivše Jugoslavije za čijim proizvodima i dalje postoji potražnja zbog vrhunskog kvaliteta filmova, ali očigledno nedostatna za apetite tadašnjih vlasnika. Saznavši za zatvaranje fabrike, dve zaljubljenice u proizvode „Fotokemike”, Sanja Harris i Ana Cvetković, odlučile su pokrenuti tzv. „Fotokemika project“, s ciljem očuvanja preostalih mašina za proizvodnju fotografskih filmova (u razgovoru s njima, saznala sam da je većina mašina odnesena iz prostora fabrike i još se uvek ne zna gde su) te preuređenjem prostora u muzej da bi se od zaborava očuvala dugogodišnja tradicija „Fotokemike”.

Na globalnom nivou, „Kodak” je odlučio ove godine prestati proizvoditi Ektachrome, poznati 16mm preobratni film u boji, dok je „Fuji” zatvorio sva svoja filmska odeljenja te se njihov filmski materijal trenutno može nabaviti jedino putem recentno osnovane nezavisne firme „Frame24”, koja je odgovorila na brojna pitanja ljubitelja „Fuji” materijala. Ništa čudno, rekao bi gospodin Petrović, autor članka koji me ponukao na reakciju, jer „to je sasvim normalno hvatanje koraka s vremenom i uklapanje u najnovija tehnološka dostignuća“. Gospodin Petrović također tvrdi da se filmski stručnjaci bez razloga brinu da će išćeznuti filmska vrpca, jer se to sigurno neće dogoditi. Govoreći iz iskustva vođenja filmskog laboratorija koji se isključivo bavi filmskom trakom, mogu reći da situacija nije nimalo optimistična kao što dotični autor tvrdi. Činjenica je to koja proizlazi iz zakona slobodnog tržišta, prema kojem zbog velike potražnje za digitalnom tehnologijom i profita koji isto prati, brojne kompanije se odlučuju za prekid proizvodnje analogne tehnologije. Poznati proizvođači kamera su prestali proizvoditi kamere za sve vrste filmske trake, profesionalni laboratoriji za razvijanje filma su gotovo retkost, a cene filmova su skočile.

Tendencija je to koja obeshrabruje i one koji i dalje žele raditi s filmskom trakom, te se isključivo zbog financijskih razloga odlučuju snimati svoje filmove na digitalnom formatu.
Ovde dolazimo do bitne stavke, a to je činjenica da potražnja za filmskom trakom i dalje postoji! Problem je samo u tome što ona nije „dovoljno“ profitabilna za proizvođače, te se stoga većina orijentira na usavršavanje digitalne tehnologije, dok entuzijastična manjina i dalje proizvodi filmsku traku i hemiju za obradu filmova, svesni važnosti da se održi tradicija snimanja filmova na istima.
Na globalnom nivou postoji tridesetak nezavisnih filmskih laboratorija koji su posvećeni isključivo radu s filmskom trakom te deluju u obliku „filmlabs“ udruženja, svesni da jedino udruženi mogu održati filmsku traku u životu. Dotični laboratoriji deluju na DIY principu; većina je otvorena za javnost te su usmereni na očuvanje i prijenos umeća i znanja u pogledu rada s filmskom trakom na nove generacije. Članovi samostalno snimaju, ručno razvijaju, montiraju i projektuju svoje filmske radove i na taj način postaju vredni pripadnici zajednice koja želi očuvati od zaborava stare filmske zanate.

Na brojnim filmskim akademijama, pa tako i u Zagrebu, rad s filmskom trakom je bačen u prošlost, izuzev smera montaže gde se, za sada, još uvek izvode vežbe na montažnom stolu za 35mm film. Posledica toga jeste da su budući filmski stručnjaci i radnici zakinuti za bitan segment pri realizaciji filma. Radi se o drugačijem pristupu snimanju filma koji su primetili brojni renomirani režiseri. U radu s filmskom trakom, svi akteri u realizaciji filma se bitno više fokusiraju na svoj rad. Što jednom biva snimljeno na traci, više se ne može izbrisati pritiskom na jednom dugme. Filmska traka disciplinuje realizatore, dok im digitalna kamera dopušta da se koriste sistemom pokušaja i promašaja. Također, rad s trakom iziskuje strpljenje, nepoznanicu današnjeg hiperaktivnog društva, a isto biva jasno kada se generacija digitalnog doba prvi put susretne s filmskom trakom. Svi očekuju brze rezultate, čistu i savršenu sliku, a i ako se dogode greške pri snimanju, znaju da ih mogu ispraviti jednim klikom u kompjuterskom programu za obradu filma. Kontakt s trakom stoga za njih biva šok. Sve navedene činjenice dovode do pitanja: što na kraju ostaje od filmskog stvaralaštva? Brojne nule i jedinice, bezbrojni klikovi u kompjuterskim programima?

Filmska traka je specifična jer svim filmadžijama predstavlja nezamenjivo iskustvo direktnog fizičkog kontakta s filmom. Zbog dugotrajnog i iscrpljujećeg procesa koji prethodi konačnom rezultatu, realizator razvija osećaj za film, više ga poštuje i vrednuje, što je, smatram, bitno za naše buduće režisere i filmske radnike.

Zabrinjavajuća je situacija i u bioskopskim dvoranama. Sve više bioskopskih dvorana širom sveta otklanja iz svojih projekcijskih sala 16mm i 35mm projektore, te revnosno rade na digitalizaciji. Između ostalih, i u Hrvatskoj je ove godine uložena pristojna svota novca u kompletnu digitalizaciju svih bioskopskih dvorana. Na pitanje kako će se projektovati filmovi koji se još uvek snimaju na traci, niko se nije ni osvrnuo. Ukoliko više ne možemo projektovati filmove snimljene na tracii, čemu ih onda uopšte snimati na istoj? Iz te činjenice, jasno je da budućim režiserima više ne ostaje izbor na kojem će formatu snimati, iako gospodin Petrović tvrdi suprotno, već su prisiljeni prebaciti se na digitalni format.

Pitamo se kada je filmska traka postala manje vredna od digitalnih formata? Ne, nije manje vredna ni manje kvalitetna, već je jednostavno postala skuplja. I to je, nažalost, jedini razlog zašto se naprasno izbacuje iz bioskopskih dvorana i zašto ju sve manje kompanija proizvodi. Unajmljivanje 35mm kopija za projekciju je skupo, jeftinije je ubaciti DVD u „plejer”.

I da zaključim, ne želim da čitaoci pomisle da sam protivnik digitalnih filmova, dapače, izrazito ih podržavam, ali ne nauštrb onih snimljenih na filmskoj traci. Filmska traka treba ostati izbor, ravnopravan digitalnom formatu, ali zbog svih navedenih tendencija, strahujem da u bližoj budućnosti ona to više neće biti. Zato je bitno da se glas malobrojnih entuzijasta trake čuje, te da se budućem naraštaju filmskih režisera omogući pristup radu s istom, kako dragoceno vekovno umijeće i znanje, bez kojeg danas ne bi imali prilike gledati filmove u digitalnom formatu, ne bi zauvek izumrlo.

Ejla Kovačević, voditeljica filmske laboratorije „Klubvizija SC”, Zagreb

Filmsko bdenje duse
  • Save
Previous post Povodom 7. Manifestacije „Filmsko bdenje duše” u Sremskim Karlovcima
Filmska traka
  • Save
Next post Odgovor Ejli Kovačević na članak „U odbranu filmske trake”
Share via
Copy link
Powered by Social Snap