Advertisement Section

Kada su veliki bili mali, radili su lepe stvari. U pomenutu grupu zasigurno bi mogli pomenuti već odavno velikog Džordža Lukasa (od milošte mu se brzo prikačilo domaće Đorđe) koji je u penetraciji svoje uspešne (finansijske) karijere, na začetku veselih sedamdesetih, uradio jedan neambiciozan film bez efekata i izleta u naučnu-fantastiku; i ne samo to, nego je time uspeo da prevaziđe očekivanja i sa nepunih 30 snimi film koji će ga otisnuti u velike vode i možda prvi put ga ožnačiti kao autora od značaja.

Rađen i idejno konstruisan da deluje poput filmova tzv. “B” produkcije, “Američki grafiti” predstavljaju običnu dramu, omaž američkom načinu života ranih 60ih, prikaz tadašnje omladine i njihovih obesti i nevolja odrastanja u malom mestu negde daleko od gužvi metropola. Priča je o običnim tinejdžerima koji se nalaze na raskršću mladosti, opraštaju se od dotadašnjeg načina života, oplakuju nepovratne momente čeznući zbog odlaska, ali potajno se nadajući da je ostvarenje u nekim novim svetovima velikih gradova, koledža i slično. Ostavljaju se igračke – godinama “budženi” i negovani automobili, navike, prijatelji, dugogodišnje ljubavi i teška srca se odlučuje na važan korak koji kao da je glavne likove zatekao bez najave. Ne postoji jedan nosilac priče, već je to splet nekoliko pozitivnih likova koji vrlo brzo upadaju u drame, svako sa svojom temom, a svi zajedno pulsiraju u ritmu letnje groznice.

Sve to teče bez i trunčice patetike, a ovaj predivni izlet u dramski žanr koji mu je nesvojstven, imajući u vidu ostatak režiserskog opusa, deluje kao pravi biser koji se, uzmimo i to u obzir, itekako isplatio i predstavlja prvo u nizu Lukasovih pelješenja blagajni širom Amerike i sveta. Tako su se “grafiti” vremenom utemeljili kao spomenik od značaja za svaku analizu mladosti, ne samo u Sjedinjenim državama, nego i kada se radi o introspekciji svakog ko je odrastao u provinciji, svakog ko je morao da napusti gnezdo i otisne se putem svojih snova i nadanja koji su nekako uvek negde tamo u belom svetu.

Za jednu noć, koliko traje njihova nostalgična avantura, pratimo grupicu momaka i devojaka, njihov uobičajen izlazak, smucanje (skoro isključivo svojim šarenim i otkačenim automobilima koji su bili odraz mode, ali i način na koji se dolazilo do prestiža i poena u društvu ) po ulicama varošice koja neprestano ostaje prekrivena zvucima gurua rok zvuka na radio-talasima, “Volfman Džeka”, koji raspršuje cele noći hitove tog vrućeg leta 1962. godine. Ujedno, to je bila njegova kameo uloga, što samo pokazuje koliki je upečatljiv taj ringišpil. I nije u pitanju obična epizoda nego je to jedna od najupećatljivijih aveti koja podseća na hipnotičnog “Crnog” ( Dragan Bijelogrlić –Crni bombarder”), koji mantra sa publikom do iznemoglosti, a da niko, pritom, ne zna o kome se radi. Tako je i Džek “zavija” na svoje slušaoce, bez ustezanja da im kaže i neke stvari koje od puritanskih roditelja neće čuti. Pod njegovim vođstvom se odvija tokom večeri romantična drama mladih mladih bića koji se sapliću o svoje impulsivne odluke i suočeni su, i možda po prvi put postaju svesni surove činjenice da se stvari menjaju i da je nemoguće zauvek ostati učauren u slatkoj mladosti.

Nije sve delovalo tako obećavajuće u toku snimanja. Mada je režiser prišao vrlo lično i optimistično priči i filmu, (Lukas je jednom prilikom rekao da je i imao nameru da biografski izloži vreme svoje mladosti, generaciju koja je imala svoje poznate potpise: suknje i igranke, Elvis-frizure, “drive-in bioskope, restorane”…), ceo projekat je kočio manjak novca, pa problemi na snimanju sa glumcima, ali to je samo ojačalo volju da se stvar istera sa još većim žarom.

Možda najveća vrednost ovog jednostavnog filma je to što se uvlači pod kožu nenametljivim sudbinama karaktera koji predstavljaju, zapravo, svakog od nas koji je ostao u duši mlad ili, bar, intimno se suočio sa slobodnim, entuzijastičnih kreaturama i makar na par momenata koegzistirao bez predrasuda u tom svetu. Oni su svi spojeni u jedinstven filmski kontrapunkt, uspevaju da privuku veliku pažnju i stvore brojnu publiku koja verovatno pronalazi u nekom parčetu tog neobuzdanog šareniša koji podseća na ekipu iz Rašinih “Munja”, jer su sve to ode mladosti, neprevaziđenih radosti i kako je to u pomenutom filmu Brakus rekao “ista bezočnost, ista samouobraženost, ista ludost kojoj će uslediti ista mudrost zrelih ljudi”. Uzgred budi rečeno, Radovoje Andrić je imao kao inspiraciju “grafite” dok je planirao režiranje “Munja” koji je takođe posveta neshvatljivoj omladini.

Puno reči o atmosferi filma, ali to je zbog samog učinka gde kao preovladajuća vrednost nametljivo preovladava zabava i muzika, dok se pojedini tehnički momenti samo nagoveštavaju slobodu izraza i nesavršenost perfektnog zvuka i ponekad i glume koju su mahom činila nova lica, a među njima najupečatljivji Harison Ford u ulozi, uslovno rečeno, negativca (antagonista). Nakon toga će saradnja Lukas-Ford biti mnogo intezivnija, doneće popularnost ovom glumcu i izbaciti ga u etar holivudskog sjaja i glamura. Naravno, nikako se ne sme preskakati Ričard Drajfus, pa i Ron Hauvard (režiser “Blistavog uma”, “Da Vinčijevog koda”…) koji su osvojili svojom pitomom neodlučnošću i nenametljivom glumom odigrali zapažene pojedince u grupi.

Tako je Džordž Lukas profitirao i kada, baš, nije imao to u prvom planu, ali zasigurno i prosperirao uz pomoć mlake sentimentalne drame nakon koje su usledili velelepni letovi u svemir i ratovi zvezda, međutim ta, naizgled, prozaična filmska tema i realizacija omogućila mu je pripremanje tržišta za nastupajuće projekte, ali svakako sve manje istinske umetničke tvorevine sedme umetnosti čemu su “graffiti” i “THX 1138” bili verovatno najbliže, i to, rekli bi zlurado, možda čak i poluslučajno imajući u vidu dalji razvitak režisera Lukasa i njegovo interesovanje za film kao umetnost. I pored svega nabrojanog ovaj se film ubraja u najvrednija ostavarenja američke kinematografije i odistinski zavređuje pažnju, jer poseduje pored svega istorijsku i emotivnu vrednost poput starih školskih slika sa žurki kod komšije na koju smo se vešto iskrali i pored roditeljske zabrane.

Scenario: Džordž Lukas, Glotia Ketc
Uloge: Ričard Drajfus, Ron Hauard, Pol Li Met, Sindi Vilijams, Kendi Klark, Herison Ford

Autor: Radiša Cvetković

Chicago 10
  • Save
Previous post Chicago 10 (Brett Morgen, 2007.)
We live in public
  • Save
Next post We live in public (Ondi Timoner, 2009.)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap