Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Razgovarali Radiša Cvetković, Zoran Gajin, Miljana Kerču
28/11/2009

Mihajlo Jevtić se nedavno vratio sa Festivala Mediteranskog filma u Maroku, gde je predstavio svoj poslednji kratki igrani film „Doboš“ (Snare drum, 2008.). Filmom je počeo da se bavi 2000. godine (rođen 1978.) Pohađao je mnoge radionice i škole filma, ali i dalje za sebe tvrdi da je amater i da mu ta pozicija maksimalno odgovara kao režiseru, jer voli da uživa status slobodnog umetnika. Njegovi radovi su vrlo zapaženo prolazili na festivalima, a i RTS je zapazio ovog vedrog filmskog autora koji se tek sprema da pokaže koliko vredi.
Filmske radosti: Da li te je film najpre privukao iz ugla producenta (pošto si na FON-u studirao na odseku za menadžment) ili si hteo da ostaviš pečat kao reditelj?

Mihajlo Jevtić: Filmom sam počeo da se bavim 2000. godine, amaterski. A smatram da sam i dan danas amater (smeh). Kada sam započeo sa radom na svojim prvim filmovima shvatio sam da je u suštini ta rola reditelja-producenta na neki način spojena. Imaš uvek neku ekipu ljudi koja radi sa tobom najrazličitije stvari na snimanju filma, a što se tiče same produkcije…pa, reditelj se mora i time baviti, naročito u mikroprodukcijama, iako je on primarno predodređen za nešto drugo u procesu stvaranju filma.

Na primer, u ovom poslednjem kratkom igranom filmu („Doboš”) sam imao saradnicu koja se bavila tim poslovima, Milenu Tomić. Ona se bavila organizacijom celog snimanja: organizovala je prevoz, ketering, vadila dozvole za snimanje. I sve to je uradila vrhunski. Topla preporuka svakome ko se bavi filmom je da u ekipi ima jednu osobu koja voli to da radi. (smeh)

FR: U kojoj meri su na tebe uticale filmske radionice i kursevi koje si pohađao?

MJ: Prva značajna je bila škola filmske režije u „Studentskom gradu“ tj. „ Akademskom Filmskom Centru“, ovde u Beogradu. To je ona klasična škola u smislu da je dosta teorijska, mnogo se predaje, a malo radi u praksi. Tamo sam bio 2003. godine i malo sam se inatio sa profesorima (smeh). Imaš neke praktične vežbice, i ako ništa ne uradiš neće te niko kinjiti, jer si u suštini prepušten sebi. Tamo je često dolazio Žika (Želimir) Žilnik da drži seminare, energičan čovek. Išao sam tri godine za redom na njegova predavanja.

Kasnije sam išao na još dve radionice u okviru „Ateljea Varan Paris“. To je francuske škola dokumentarnog filma koju je osnovao Žan Ruš 60-ih godina prošlog veka, antropolog koji se smatra začetnikom etnografskog filma u Francuskoj. Imali su ovde dve radionice, jednu od tri i drugu od devet meseci. Postojao je konkurs i ja sam uspeo da uđem na obe. To je škola u kojoj se maltene samo snima. Bio sam praktično dvanaest meseci na snimanju. Tu sam uradio dva dokumentarca „U kutiji” i „ Sam, sam nikad da nisi”. Profesori su bili izuzetni. Dolaze iz drugačije sredine i sam njihov pristup filmu je specifičan. To je bilo fenomenalno iskustvo i pomerilo me je u nekom drugom pravcu.

Bio sam i na „Berlinale Talent Kampusu“ 2005. godine, to je deo festivala u Berlinu gde dolazi 500, 600 mladih filmadžija iz celog sveta. Retko gde možete upoznati toliko ljudi koji se bave filmom na jednom mestu.

Ove godine sam primljen na Univerzitet „Bornmaut”, na postdiplomske studije iz filmskog scenarija, pošto želim da se na tom planu usavršim. Mada i dalje jurim stipendiju. (smeh) Bornmaut je inače mesto u Engleskoj gde je Tolkin napisao „Gospodara prstena”. A zanimljivo je i da je tamo je sahranjena i Meri Šeli! Vrlo inspirativno letovalište.

FR: Šta misliš koliko su ovde mladi autori spremni da bez nekog standardnog filmskog obrazovanja snimaju i stvaraju neku alternativu, neke ozbiljne čisto umetničke filmske projekte i da razvijaju tu stranu filmske umetnosti?

MJ: To je vrlo indivudalna stvar. Bilo bi super da ima više takvih ljudi, ali naše društvo ne gura napred one koji su malo različitiji. Čak i da postoji neko ko bi te pogurao, taj će te gurati da upišeš filmsku školu , neće ti reći: „Evo ti kamera, igraj se, snimaj! ”. Ovde je negde oko 2000. godine bio aktuelan „low-fi” pokret , i mnogo ljudi se amaterski bavilo f ilmom. Autori su se snalazili sa nekom bezveznom opremom i jednostavno ih je bolelo uvo, snimali su šta su hteli. To je meni i dan danas fascinantno, pošto je taj pokret trajao par godina i bilo je ogromnih projekcija svuda po Srbiji, gde bi dolazilo po 500 ljudi da gleda amaterske filmove. Postojao je taj momenat kod ljudi da hoće da se izraze iz sveg srca, da naprave šta im se pravi i da to prikažu. Sada je to drugačije. Ne sviđa mi se što se ovde film elitizuje. Ima par „polarnih medveda“, i mladim ljudima se generalno, i to ne samo u umetnosti slabo daje šansa. Ne postoji svest o tome da ti možeš da napraviš film lako, i da to radiš sebe radi. Trebalo bi praviti radionice, ali ne one koje pripremaju ljude za akademije, već one koje bi ih osposobile da se izražavaju filmom.

Kod nas film još nije demokratizovan kao umetnost, ali tehnološki on jeste demokratizovan u celom svetu. Ti možeš da uzmeš kameru i snimiš film, ovo je vizuelno doba. Kao što su ljudi učili da pišu, tako mislim da će za par godina učiti decu da rade filmove po školama. U Engleskoj već postoji plan da se u osnovne škole ubaci nešto kao„filmadžijstvo”. Došlo je to vreme, jer tehnologija je sada jeftina i dostupna, a ljude treba učiti da se izražavaju vizuelno. To generalno nije teško. Mada film je jednostavno pokazatelj tvog ličnog razvoja, ne možeš napraviti zreo film ako ti nisi zreo.

FR: A kako sebe vidiš u takvoj situaciji?

MJ: Imam dosta scenarija, dosta pišem, ali mnogo toga nisam realizovao. To je užasna pozicija za svakog filmadžiju: imaš dosta scenarija i baviš se samo fundraisingom. Tako da sam se sad okrenuo uglavnom eksperimantalnom i „low-budget” filmu, a takođe i dokumentarnom. Jednostavno mi se snima, a poslednjih godinu, dve nisam ništa snimio sem jednog muzičkog spota. Ipak, moram da kažem da sam, pored svega, u jednoj komotnoj poziciji za filmadžiju koji nije išao na akademiju. Sam sam sebi odgovoran. Da me neko pita da li da upiše akademiju ako hoće da snima filmove, rekao bih ne – ako ti se snima, samo snimaj! To je kao pank bend. Ne moraš da ideš na muzičku akademiju ako želiš da napraviš pank bend. Samo ga napraviš.

Inače radim kao predavač u školi režije Akademskog Filmskog Centra. Neki od polaznika kojima sam predavao su dobili nagrade što je meni fascinantno.

FR: Koja forma izražavanja više godi tvom umetničkom senzibilitetu?

MJ: Trenutno sam u nekom premišljanju. Radio sam različite stvari: prvo sam krenuo od „treša”, potom su sledili dokumentarni, pa eksperimentalni filmovi. Poslednji film koji sam radio je bio kratki igrani. Voleo bih da konvergiram svoja iskustva i da to spojim. Sviđa mi se kombinacija eksperimentalnog i dokumentarnog filma, eksperimentalnog i igranog i mislim da svaki film treba da ima eksperimentalnost, nešto autentično. Nisam mešao pravce ali sad jesam u fazonu spajanja. Snimao bih animirani eksperimentalno dokumentarni film. (smeh)

FR: Reci nam nešto konkretnije o tvojim filmovima. Imaš redak dar da daš dobar naslov svojim filmovima?

MJ: Što se tiče filma „U kutiji”, taj naziv je došao otuda jer živim na Novom Beogradu u bloku. Tu postoji jak koncept života u „kockicama”. Kao u kutiji. Snimali smo kako se ponašaju ljudi, kako se navikavaju na stranca u liftu. Morali smo da zaglavimo drugi lift, jer su ljudi počeli izbegavaju ovaj gde smo mi. Publika ga je dosta dobro primila, imao je puno bioskopskih projekcija i tim filmom sam zadovoljan.

Film „Sam, sam nikad da nisi” je dobio naziv po jednoj od ispovesti moje bake o kojoj govori dokumentarac. Napravili smo dosta bioskopskih projekcija po republikama bivše SFRJ, i on je prošao vrlo zapaženo. Na RTS-u je išao posle dnevnika, doduše na drugom programu. (smeh). Što se tiče mog kratkog igranog filma „Snare Drum” („Doboš”) to je u suštini priča o mom drugaru, realna priča. Sa njim smo prošli nekih 15-ak međunarodnih festivala. Bio sam u Maroku i došao sam pre desetak dana. Bio je to Festival mediteranskog filma. Tamo kralj dolazi na otvaranje filmskog festivala, bila je čak i srpska zastava ispred bioskopa.

FR: Kada si poslednji put bio u bioskopu i da li imaš želju ponovo da odeš, s obzirom da se bioskopi širom Srbije nalaze u krizi?

MJ: Živim blizu „Delta City-ja” tako da tamo gledam ono što bioskop nudi, a to je uglavnom američki mejnstrim. Volim da gledam zabavne, duhovite stvari, nevezano za žanr ili zemlju produkcije Gledao sam baš puno kratkih filmova u poslednjih mesec-dva. Ma u suštini gledam sve. (smeh)

Mladen Djordjevic
  • Save
Previous post Mladen Đorđević – Intervju
Boris Mitic
  • Save
Next post Boris Mitić – Intervju
Share via
Copy link
Powered by Social Snap