Advertisement Section

Wilhelm Ernst Wenders (rođen 14. avgusta 1945. u Dizeldorfu, Nemačka), filmski je režiser, fotograf i producent. U mladosti je studirao medicinu i filozofiju, koje je napustio 1966., da bi se potom preselio u Pariz i posvetio studijama slikarstva. Vremenom postaje strastveni filmofil koji se „navukao“ na bioskop. Godine 1967. vraća se u Nemačku i upisuje Visoku školu za film i televiziju u Minhenu, dok istovremeno objavljuje filmske kritike za razne časopise. Ubrzo nakon toga i sam počinje da režira.

„Na neki način, ja sam u isto vreme staromodni filmadžija koji gleda u nebo i traži povoljan trenutak da okrene ručicu kamere, ali i nezasiti video manijak čija kamera ne prestaje da radi, jer kada ona stane, prestaće da postoji i svet na koji je usmeren njen objektiv“.

Tokom kasnih šezdesetih napravio je nekoliko kratkih filmova pod uticajem tzv. novog američkog podzemlja, u stilu pop-art ikone Endija Vorhola. Njegov debitantski film diplomski je rad iz 1970.- crno-beli film „Leto u gradu”. Jedan je od reditelja i scenarista koji su 1971. godine osnovali producentsku kuću „Filmverlag der autoren”. Vendersova profesionalna karijera reditelja započela je iste godine sa filmskom adaptacijom romana Petera Handkea „Golmanov strah od jedanaesterca”. U filmovima „Alisa u gradovima” 1973., „Pogrešan potez” 1974. i „Kraljevi ceste” 1975. Venders se okreće likovima koji se moraju suočavati sa nedostatkom informacija o porodičnim poreklu u posleratnoj Nemačkoj.

„Neverovatna je stvar u vezi sa filmovima da, iako se naizgled bave vidljivim svetom, oni neke nevidljive stvari mogu učiniti vidljivim. Filmovi mogu nadići naše živote, mogu pokazati nešto izvan vidljivog sveta, nešto što smo zaboravili ili navikli da više ne gledamo. Filmovi nam, prikazujući određeno vreme, zaista mogu pružiti ideju o večnosti“.

Godine 1977. snima „Američkog prijatelja”, film kojim privlači pažnju slavnog američkog režisera Frensisa Forda Kopole („Kum”, „Apokalipsa sad”). Vremenom, uz slavnu generaciju nemačkih režisera (Fasbinder, Šlendorf, Hercog), stiče svetsku slavu i kultni status među rafiniranim filmofilima širom sveta. Neobična Vendersova ljubav prema filmu i rock and rollu, zajedno sa njegovom strastvenom znatiželjom za svet oko sebe, provlače se kroz ceo njegov rad i obeležavaju ga do današnjih dana.

Nakon uspeha „Prijatelja iz Amerike” i odlaska u Ameriku, počinje raditi na filmu „Hammett” – posveti američkom piscu krimi romana Dashiellu Hammettu. Zbog dugotrajnih umetničkih nesuglasica, film je završen tek 1982. godine. Sukobi koje je morao podneti tokom teškog procesa produkcije prikazani su u njegovom sledećom ostvarenju – „Stanje stvari” ,1982. godine, mračnom osvrtu na filmsku industriju. Iste godine nastaje i Vendersov dokumentarac (jedan od mnogih kultnih) pod nazivom „Soba 666”. Naime, tokom filmskog festivala u Kanu 1982. godine, Venders podešava statičnu kameru u sobi br. 666 hotela „Martinez“ i nekolicini odabranih filmskih reditelja, umetnika koji su film uzdigli svojim briljantnim autorskim radom na najviši nivo – od Žan Lik Godara i Vernera Hercoga do Stivena Spilberga i Mikelanđela Antononija, postavlja niz pitanja vezanih za budućnost bioskopa i filma kao autorskog, umetničkog dela…

Među Vendersove najpoznatije filmove spadaju: „Pariz, Teksas”(1984.), remek-delo filmske umetnosti, sjajne atmosfere, fotografije i autentičnih kadrova, začinjenih harizmom fatalne Nastasje Kinski i originalnom muzičkom podlogom bluzera Reja Kudera, koje svojim dugim, sporim i meditativnim kadrovima veliča filmski izraz kao umetnost. Film je nastao u saradnji sa Semom Šepardom. Priča koja se odigrava u pustinji Teksasa prikaz je čudnovatog, nemog čoveka, naizgled bez sećanja, u potrazi za vlastitom prošlošću. „Nebo nad Berlinom” (1987.), još je jedno vrhunsko ostvarenje sa kultnim statusom, prožeto originalnim vendersovskim izrazom i atmosferom, uobličeno magijom onostranosti, vizije i nedokučivosti. Film predstavlja bajku, sa Brunom Gancom u ulozi anđela, koji se zbog ljubavi prema ženi odriče vlastite anđeoske besmrtnosti. Godine 1990. Wenders je ostvario svoj ambiciozni SF projekat, koji je planirao punih 12 godina: film „Sve do kraja sveta”. Sa Brunom Gancom, Otom Sanderom i Peterom Falkeom Wenders 1993. snima nastavak svoje anđeoske priče: Faraway, so close”. Nakon „Lisabonske priče” (1994.) usledio je drugi duži boravak u Americi, koji je započeo 1996. godine sa filmom „Kraj nasilja”.

„U vreme „Lisabonske priče“ bio sam potpuno opsednut novim vizuelnim izumima, sve lakšim kamerama, internetom, mogućnošću, o kojoj je još govorio Kant, da sediš u sopstvenoj sobi, a da si u isto vreme građanin sveta. Ipak 1995-u godinu doživeo sam dramatično, kao stogodišnjicu umetnosti koja je osuđena na propast“.

„Buena vista social club“ (1999.), topla je, ljudska, angažovana priča- posveta nizu zaboravljenih muzičara i malih-velikih ljudi sa oboda isprazne materijalističke civilizacije zaslepljene glupom i hladnom samodopadljivošću. Spisku sjajnih filmova svakako treba pridodati i niz kratkih art-house filmova, Vendersovih umetničkih vizija s one strane industrije i stupidne komercijalizacije svega i svačega što se može iskoristiti, unovčiti i odbaciti. Duh nezavisnosti i prefinjenosti u njemu je svakako dobio jednog od najoriginalnijih predvodnika i umetnika. Ono što me je posebno fasciniralo (nešto sasvim lično, ali i globalno), jeste Vendersovo antologijsko ostvarenje i angažman u serijalu filmova posvećenih bluzu- bluzu kao muzici, poimanju života i lepoti samoj po sebi. Naime, reč je o jednom od sedam ostvarenja posvećenom ovom muzičkom pravcu – filmu „Duša čoveka“. Od početnih kadrova, gde svemirska letelica kasnih sedamdesetih uzleće sa Zemlje, odlazi u istraživačku misiju nepovratno, noseći sa sobom, između ostalog, poruku čovečanstva nekoj od mogućih inteligentnih vrsta u kosmosu u vidu gramofonske ploće sa zvučnim zapisima ljudske vrste, među kojima se nalazi zabeležena i jedna bluz numera, pa sve do završnih kadrova koji prate kraj životnih priča dvojice bluz velikana( J.B. Lenoira i Skip Jamesa), odvija se neverovatno topla životna priča o pravim, univerzalnim ljudskim vrednostima, s jedne strane, i svetu bezdušnosti, gramzivosti i praznine, s druge, strane savremenih nezasitih moćnika. Preplitanje sjajne muzike i dirljivih životnih priča, vođenih veštom rediteljskom rukom rafiniranog reditelja Vendersa, kulminiraju u kadrovima koji veličaju snagu proste, neiskvarene ljudske duše unutar kosmičke, majčinske kolevke. Univerzalna poruka o dobroti, empatiji i lepoti življenja poslata je u svet i mistični kosmički beskraj, uvijena u nestvarnost filmskih kadrova.

Vim Venders je reditelj u čijim filmovima (ored fotografije) muzika ima izuzetan značaj, sjajno uklopljena i povezana sa idejama i snovima… Sarađivao je sa kompozitorima poput Irmina Schmidta, Laurenta Petigranda ili Jirgena Kniepera, i nizom bitnih autora moderne muzike, pre svega rock and rolla – od od Ry Coodera, Nick Cavea, U2 i Lou Reeda, do Willie Nelsona, Laurie Anderson, Talking Headsa, Elvisa Costela, kao i fado pevačice Terese Saguiero (,Lisabonska priča“) i legendarnog kubanskog muzičara Ibrahima Ferrere(,,Buena vista social club“)…

„Postoji nešto što rokenrol i filmovi imaju zajedničko. Nije u pitanju samo to što oni pripadaju popularnoj kulturi, već i da su to istovremeno komercijalni proizvodi svog vremena. Takođe, oni su istovremeno OSTRVA OTPORA i tačke kontrakulture, da tako kažem. Rokenrol je većim delom danas deo onoga što konzumiramo, deo potrošačke kulture. On je i dalje potencijalno revolucionaran jer sadrži elemente znanja. I rock i filmovi nam pružaju mogućnost da razmišljamo o našoj kulturi, i da je na taj način proživljavamo…

…Savremena muzika – pop, rok, bluz, pank, hip hop, džez ili rep, ima smelosti da u neočekivanom i radikalnom ključu govori o stvarima o kojima ni jedan drugi vid masovne umetnosti i kulture, uključujući i film, više ne može ništa reći… Slušajte Nika Kejva, Toma Vejtsa, Boba Dilana, U2, Potished, Koldplej, to je samo nekoliko izvođača… Kada 50000 ljudi na stadionu peva zajedno sa muzičarima o smrti, umiranju i smislu života, to je potresno! U filmu je to nemoguće. Za razliku od muzičara, filmadžije se svega boje, oni se nikad ne usuđuju da rizikuju. Nadam se da je u meni proklijao negde potisnuti rokenrolerski instinkt, zahvaljujući kojem sam i napravio film u kojem je smrt glavni junak…

…Pustinje su moji omiljeni pejzaži, zato što su one poput praznog platna. Mnogo je lakše zamisliti filmske junake u pustinji nego u nekom drugom pejzažu koji je već određen različitim elementima. Pustinja je potpuno prazna, tako da je ostavljeno vašoj mašti da dopuni ono što nedostaje. Naravno, pustinje i gradovi imaju mnogo toga zajedničkog. U velikom gradu možete da budete usamljeniji nego u pustinji. U pustim predelima ima neka vrsta neprekidnog horizonta, horizont se pomera na neki čudan način sa vama gde god da idete, tako da nikada ne možete da ga dosegnete. To je poput nekog večitog izazova da se krećete, idete dalje i tragate za onim što se skriva iza praznog horizonta“.

Godine 2000.-e Wenders je u Los Anđelesu režirao tragikomičnu priču pevača irskog rok benda U2- Bona Voksa. U filmu „Hotel od milion dolara“ napravio je priču o prijateljstvu, izdaji i ogromnoj moći bezuvetne ljubavi. Nagrađen je Srebrnim medvedom u Berlinu.

„Mislim da je jedini razlog zbog koga pravim filmove upravo insistiranje na mogućnosti promene, na saznanju da je promena sastavni deo, odnosno jedna od opcija u životima ljudi… Ono što očekujem od svojih filmova jeste da otvore vrata, da podsete ljude na ogromnu slobodu koju imaju, a to je da su promene moguće u bilo kom trenutku“.

Dokumentarni film „Pina“ (2011.) dirljiva je priča o pokojnoj nemačkoj balerini i koreografkinji Pini Bauš.

„Kada sam prvi put video Pinu kako pleše, osetio sam snažnu potrebu da napravim film o njoj. Nagovorio sam je i dogovorili smo se da radimo. Ali ja sam 20 godina oklevao shvativši da pokretna slika nema takve izražajne mogućnosti da izrazi svu lepotu njenog rada… Oboje smo mnogo želeli da to uradimo i ja sam shvatio da ću verovatno u svom srcu pronaći odgovor kako da snimim ovu priču. I onda sam našao odgovor u novoj 3D tehnologiji… Za film o plesu potreban je prostor, plesačima je neophodan prostor i tako sam shvatio da je 3D tehnika kao stvorena za filmove o plesačima“.

Naredni dokumentarac – „So zemlje“ (2014.), ulazi u red antologijskih, toplih, ljudskih, krajnje emotivnih i humanih, besmrtnih ostvarenja, dela koja vas na neki neobjašnjiv, duboko human i neopisiv način trajno vežu nekom svojom čudesnom energijom… U ovom maestralnom dokumentarnom filmu, svojom istinski duboko humanom porukom ( oslonjenom na priču Isusa Hrista iz Novog zaveta) crno-bele fotografije brazilskog fotografa Sebastiaoa Salgada govore više od reči… Kako legenda kaže, Isus je govorio svojim učenicima: ,,Vi ste so zemlje. Ali ako so obljutavi, čime će se osoliti? Ona više ni za šta nije, osim da se baci, i da je ljudi zgaze“. U svojoj dirljivoj i suptilnoj ljuskoj priči Venders prenosi poruku jednog velikog čoveka i umetnika – Sebastiaoa Salgada, o tome da su svi ljudi kao so zemlje deo jedinstvene prirode i da moraju da se bore protiv svojih destruktivnih, zlih poriva i strasti…

Što se samog fotografa Salgada tiče, on umesto da postane broker na Wall streetu u 30-oj godini života otkriva fotografiju… Godine 1981. njegov aparat je zabeležio trenutak atentata na američkog predsednika Regana, što mu je omogućilo da radi ono čemu je kasnije posvetio čitav život – angažovanu dokumentarnu fotografiju. U filmu „So zemlje“ briljantne crno-bele fotografije smenjuju se sa putovanja po svetu. Salgado živi sa ljudima, saoseća i proživljava njihove brojne tragedije i tvrdi da se pravo da fotografiše ljude mora zaslužiti deleći sa njima sudbinu… I kao što Salgado svojim moćnim fotografijama slavi ljudsko dostojanstvo i lepote sveta( zgrožen ljudskim tragedijama, ratovima i bedom), tako izvanredni Vendersov film dotiče i slavi ono najlepše i najbolje u čoveku, vraćajući se još jednom svojoj jedinstvenoj filmskoj lirici, impresivnoj fotografiji i besmrtnoj „Duši čoveka“.

Kako je sedamdesetih godina prošlog veka stekao status jednog od vodećih reditelja novog nemačkog filma, tako je osamdesetih postao kultnom figurom svetske filmske scene. Svojim dugim, kontemplativnim kadrovima, obojenim melanholijom, snovima i lepotom umetničke vizije obojio je svet filmske umetnosti ćarobnim koloritom, dajući mu neviđen broj mogućnosti tumačenja i magiju neuhvatljivosti. Stvorio je autentični vendersovski filmski izraz, samo za sebe i sve one koji veruju u snagu umetničke lepote i njenu humanističku toplinu poruke. Nekoliko miliona svetlosnih godina daleko od nametnute komercijalizovane filmske industrije i njenih snova o zarađenim milijardama dolara i zaglupljivanju masa, Venders je postao jednim od retkih svetionika na pučini okeana tame i razarajućeg profitabilnog smeća modernog sveta.

Poslednji Vendersov film „Sve će biti u redu“ (2015.), intimna je dramska priča o protoku vremena koje nije dovoljnom da bi se rane od proživljene tragedije iscelile…

Dobitnik je „Zlatne palme“ na filmskom festivalu u Kanu 1984. za film „Pariz, Teksas“. Nagrađen je počasnim doktoratom na univerzitetu u Sorboni 1989-e. Dodeljeno mu je i priznanje Leopard časti na međunarodnom festivalu u Lokarnu 2005-e.

Postoje stvari koje se ne mogu kupiti, oduzeti ili steći na neki perfidan ili brutalan način. Malo ih je, ali zato tako mnogo, neprocenjivo vrede.

Postoji isto takvih ljudi, uglavnom gotovo neprimetnih, na količinskom nivou statističke greške. Onih koji su uspeli da izađu iz tame i anonimnosti još je manje, ali zato svetle i usmeravaju odabrane i hrabre kao sjajni brilijanti u planinskom vencu otpada. Na putu ka lepoti prepoznaćete Vima Vendersa kao jednog od njih.

Autor: Dragan Uzelac

One thought on “Vim Venders

Comments are closed.

Hito Štejerl
  • Save
Previous post Hito Steyerl
Jirzi Mencl
  • Save
Next post Klasici češkog humora – Jirži Mencl
Share via
Copy link
Powered by Social Snap