Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Režija: Sergio Leone, 1966
Scenario: Sergio Leone, Luciano Vincenzoni (priča), Mickey Knox (scenario, engleska verzija)
Muzika: Ennio Morricone
Fotografija: Tonino Delli Colli
Uloge: Clint Eastwood, Lee Van Cleef, Eli Wallach

Ma koliko zvaničnih lista i kategorizacija filmskih ostvarenja postojalo, nikada ne treba nalaziti apsolutnost u njima. Najčešće, bazirane su na vrlo subjektivnom utisku, ponekad vrlo stručnih ljudi, a ponekad i šire filmske publike, ali kako god se okrene, uvek je sve stvar ukusa. Zato bi bilo mudro ovakve stvari uzimati sa dozom rezerve ili tek kao smernice (onako, ovlaš gledano). Ipak, čak i sa ovako opreznim ličnim stavom, nalazim da kada su pojedina ostvarenja u pitanju, njihovo mesto na tim listama ili opšte ocene ili čak ni opšte oduševljenje istim, ne mogu dovesti u pitanje objektivni kvalitet dotičnog. Neko bi možda ovakva ostvarenja nazvao klasicima ili kultnim, ipak možda nije loše otići još i dalje i nazvati ih vanvremenim. Izgledaće isto i kada niko od nas više ne bude ovde da ih gleda…

Andjeoske oči, ubica i razbojnik, na tragu je velikog novca. Upleten u razmirice onih koji su ostali kratkih rukava (kao plaćenik) saznaje da izvesni Bill Carson (čovek sa povezom preko oka, trenutno u konjici Juga) jedini zna gde se nalazi 200 000$. U medjuvremenu, Blondi i Tuko su privreemni ortaci, koji koriste opšte stanje u državi ne bi li namakli neki novac na brzaka. Pošto je Tukova glava ucenjena na pristojan novac, Blondi ga isporučuje u različitim okruzima i skida sa vešala, baš u trenutku kad ošinu konja pod njim. Kad sve počne da bude izlišno, Blondi ostavlja Tuka u polu-pustinji i odlazi, ne davši mu deo poslednje isplate. Uloge se brzo menjaju i kao naplatu za sve, Tuko tera Blondija u pustinju, bez vode i šešira (da mu olakša teret). Kada visoki razbojnik gotovo ostane bez daha, niotkuda se, putem, pojavljuje kočija treće konjičke regimente, puna mrtvih oficira. Ispostavlja se da je jedini preživeli (mada na izmaku snaga) upravo Bill Carson, koji traži vodu, za koju zauzvrat nudi tajnu- onu gde je skriveno 200 000$. Tuko pred njegov kolaps uspeva da sazna gde su pare sakrivene- ime groblja- ali ne i u kom grobu. Na njegovu žalost, dok je otišao po vodu, Bill umire, a ostatak tajne je u rukama Blondija, koji se nekako dovukao do kočije. Silom prilike ponovo partneri, njih dvojca, prerušeni u uniforme Juga, pokušavaju da prodju kroz ratom opustošenu zemlju, ne bi li ostvarili svoje snove…

Postati deo popularne kulture, još više opšte, trnovit je put, kojem streme svi filmski radnici. Ljudi ovu umetnost tako doživljavaju i tako će uvek biti (prepoznatljiva je i dostupna, a pri tom ne iziskuje previše vremena). Ipak, put do takvog priznanja prilično je trnovit. Ponaosob, kada pričamo o filmu The Good, The Bad and the Ugly, u vreme kada se pojavio smatran je jeftinom imitacijom američkog vesterna i javno ismejan od strane kritike kao plitak i smešan. Mnogi danas tvrde da je razlog tome što je sniman u Španiji i Italiji, a ne preko okeana, dok drugi kao glavni uzrok navode to što je Clint Eastwood u to vreme bio puki novajlija, kojeg je Leone iskopao iz ekipe TV serije Rowhide. Naravno, u to vreme niko nije mogao ni prići Fordu ili Wayne-u, glavnim facama western žanra. Ipak, kroz godine se iskristalisala vrednost ovog ostvarenja (a treba naglasiti da izraz špageti-western dugujemo upravo Leoneu i trilogiji čiji je ovo završni, i svakako najbolji, deo, što celoj priči još daje na značaju), a samim tim i popularnost glavnih junaka.

Glavna sprega ovog filma ostaje u trouglu Leone-Morricone-odnos Blondija i Tuka. Uostalom, ceo film je u znaku broja tri- tri veoma različita, ali podjednako „teška“ lika ili to da je treći deo nezvanične trilogije, na primer. Ono što ga zanatski karakteriše je vrlo izražen psihološki način opisivanja likova- čest krupan plan, insistiranje na mimici, koja doprinosi samoj dubini priče, kao i dosta realne situacije kroz koje će oni vrlo karakteristično reagovati, u skladu sa svojim ličnostima. Na neki način, ovo i jeste studija likova koji preživljavaju, samim tim i ne treba da čudi što sam naslov ostvarenja nosi ime koje nosi. Takodje, Leone se odlučio za nešto sporiji ritam naracije (karakterističan za Evropski, gotovo Art, pristup filmu), suprotno onome što sam žanr donosi u prethodnim ostvarenjima slične tematike, ali to još i više naglašava osnovnu potku priče i sam film. Suptilnost (tj. dodatno raslojavanje) obezbedjuje Morricone svojim muzičkim partiturama. Kada se pogleda celovito, u pitanju je jezgrovit film, sa sopstvenim, izberušenim identitetom (mada tome donekle treba zahvaliti i prethodnicima, For a Few Dollars More i A Fistfull of Dollars), snimljen bez greške. No, nepravedno bi bilo ne naglasiti ono što je u njemu najvrednije- odnos junaka Blondija i Tuka, sitne pošalice i smicalice koje njih dvojca jedan drugom prave, kao i osnovni kvaliteti koji ih vode kroz ovo epsko putešestvije, a zahvaljujući kojima oni i jesu to što jesu- Onaj dobri i onaj ružni. Ili, što bi Blondi rekao u jednoj replici- „Na ovom svetu postoje dve vrste ljudi- oni koji drže pištolj i oni koji kopaju“, što je odlična metafora u kojoj je sve rečeno- ma koliko bio sposoban, sudbina ti je u jednom ili drugom taboru, a ta sposobnost koju poseduješ samo te ostavlja u životu, nikako ne odredjuje na kojoj ćeš biti strani. Hvala Eatwoodu i Wallachu na njima.

Kao poslasticu za kraj, ostavljam još jednu snažnu poruku ovog filma- onu antiratnu. Upravo rat, kao posebno stanje koje ogoljuje čoveka do srži, najbolji je milje da nas odredi. Naravno, svi živimo po merilima svog vremena (i nismo savršeni, čak prilično naprotiv), ali ono što nas čini dobrima, što nas negde definiše takvim, je spremnost na rizik bez druge koristi izuzev ostvarenje tudjeg sna (ili bar olakšanje nečije patnje, ako nismo više u stanju). Meni se to čini kao iskra, trenutak odluke, spontana inicijativa koja rešava i nadilazi sve sukobe ljudske prirode. The Good, the Bad and the Ugly je film koji se gleda barem po jednom u svakom životnom dobu. Neka to bude preporuka (i epitaf) za njega…

Bilo jednom u Andadoliji
  • Save
Previous post Bilo jednom u Anadoliji – Nuri Bilge Ceylan
Play
  • Save
Next post Za malo remek delo – Play (Ruben Östlund, 2011)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap