Advertisement Section

Već duže vreme mi se po glavi mota misao (ili činjenica, kako vam drago) kako odavno nisam video (a čini mi se ni da nije snimljen) film originalnog izraza, ako ni u čemu drugom, a ono u vizuelnom smislu. CGI jeste doneo ogroman pomak u realizaciji fantastičnih ideja (kad kažem fantastčnih odnosi se na sf svet), ali je omogućio i otelotvorenje raznoraznih neoriginalnih filmskih kreatura. Pompa oko filma „Avatar“ svakako me nije stavila u red za kartu kao nekog ko u dotičnog autora gleda kao u mesiju (ili spasioca) same priče (da ne kažemo kulta) sf, ali me je zainteresovala da sam film odgledam.

Džejk Sali, bivši marinac i paraplegičar, dobija iznenadnu šansu (posle smrti brata blizanca Tomija) da se uključi u naučno/istraživački projekat na Pandori (inače mesecu gasnog džina Polifema iz sistema Alfa Kentauri), na kojem postoji unikatan ekosistem, ali i Unobtainium, supstanca veoma interesantna velikim zemaljskim korporacijama. Prepreka ljudskom naumu da se osvoji ovaj svet su dve stvari: nepovoljna atmosfera (ne može se disati duže od 4 minuta) i lokalni humanoidni stanovnici: oko tri metra visoki Na’vi. Ne bi li se premostile ove nepogode, postoje dve pođednako važne struje među ljudskim doseljenicima: militantna (koja uvek zagovara opciju zgromiti) i naućna (koja je hibridizaijom i ukrstanjem DNK ćoveka i Na’vija dobila AVATARE). Na sreću ovog sveta, Džejk nije dovoljno vičan ni jednom ni drugom načinu, već mora da izgradi svoj sopstveni. U tome mu u mnogome pomaže slučajan susret sa Neytiri, princezom jednog od klanova Na’vija.

Nikada nisam bio pretenciozan da sebe smatram vajnim kritičarem bilo čijeg rada, pa ću, u stilu malopre rečenog za Džejka Salija pokušati tek da prenesem svoje viđenje nekih stvari, bez stavljanja na bilo koju od strana: onih koji (o)kultistički hvale Kamerona kao božanstvo ili onih koji ga pljuju sa željom da se samoističu. A na prvi pogled ne može se prenebregnuti činjenica da je autor uspeo da Pandoru svojom originalnošću (da ne upotrebim izraz neviđeno, mada bi on ovde bio savršeno prikladan i istinit), kako setovima, tako i samom florom, faunom (pa donekle i suštinom ovog sveta) ugura u ekspresno u društvo sa veličinama žanra koje su ga upravo obeležile u tom domenu kao što su „Star Wars“ ili „Lord of the Rings“. Iako traje preko 2 i po sata, film konstantno drži pažnju gledališta upravo fenomenalnim oblicima i slikama.

Ipak, mora se priznati da film u metafizičkom smislu uspeva da ostvari tek 2d konfiguraciju (tj da mu fali par dimenzija) i da to ide direktno na dušu autoru. Ne zato što smatram da ga je mrzelo da samu priču doradi (zapravo, spremao ju je više od jedne decenije), već zato što se odlučio da filmu da formu bajke (koja jeste očaravajuća) pre nego ozbiljnog ostvarenja za odrasle. Možda tome u mnogome kumuje i količina sredstava koja su uložena u njegovo nastajanje (oko pola milijarde dolara). pa je želeo da ide na „siguricu“ (kladioničarskim žargonom rečeno), prolaz ka večini gledališta, koja sada zaista ne može da se pohvali intelektualnom zahtevnošću, a možda tek Kameronova potreba da da omaž bajkama koje su ga obrazovale kao autora.

Svejedno šta je uzrok, ovaj film će sigurno daleko ođeknuti. I pored navedenog, on će proturiti osnovne ideje na kojima je nastao: ekologija i antiglobalizacija. Dobra stvar je što Kameron ne upada u zamku kao večina neiskusnijih filmadžija ove godine koja se oprobala u sf žanru i ne prelazi granicu ambicioznog i pretencioznog. Stoga film ima svoju uverljivost (doduše, nepravedno bi bilo ne pomenuti odličnu glumačku ekipu koja mu je u tome pomogla, pogotovu Sema Vortingtona, koji ima „štofa“ i harizme za velika ostvarenja na velikom platnu). Takođe, pomoć stiže i od Džejmsa Hornera, koji je osmislio odličnu muziku za film.

Ukratko, objektivni pokušaj svodim na lićni impresio: film koji vredi gledati. I to više puta. I sačuvati ga za generacije koje dolaze, klinci će biti oduševljeni njime (a pored toga spada u retke filmove, koji su poput „Gunisa“ obavezna i skupocena literatura za obrazovanje mladih naraštaja).

Scenario: Džejms Kameron
Muzika: Džejms Horner
Fotografija: Mauro Fiore
Uloge: Sem Vortington, Zoi Saldana, Sigurni Viver,Stiven Lang, Mišel Rodrigez, Đovani Ribisi, Džoel Mur

Autor: Vuk Spasić

We live in public
  • Save
Previous post We live in public (Ondi Timoner, 2009.)
Out of rosenheim
  • Save
Next post Bagdad cafe – Out of resenheim (Percy Adlon, 1987.)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap