Advertisement Section

Izvor: Filmske radosti
Autor: Vuk Spasić

Scenario: Fran Walsh, Philippa Boyens, Peter Jackson, Guillermo del Toro, po istoimenom romanu J.R.R. Tolkiena
Muzika: Howard Shore
Fotografija: Andrew Lesnie
Uloge: Martin Freemen, Ian McKellen, Richard Armitage, Ken Stott, Sylvester McCoy, Cate Blanchet, Hugo Weaving, Andz Serkis.

Nove tehnologije bi trebalo da budu pomoć u olakšavanju produbljivanja postojećih znanja i nešto što će pomoći da stare stvari vidimo na novi način, da univerzalne istine približimo naraštajima koji dolaze. Film je, recimo, mnogo evoluirao od svog nastanka, od pokretnih slika s početka prošlog veka. Ipak, bile su potrebne decenije ne bi li dovoljno napredovao u tehničkom smislu da nam podari izvodljivost pojedinih živopisnih priča svog izvornog doba. U dela ovakve karakterizacije svakako spadaju knjige „Srednjeg sveta” J.R.R. Tolkiena. Možda je strah od neprihvatanja potakao autore da prvo ekranizuju hronološki kasnijeg „Gospodara Prstenova”, kao ultimativni obračun dobra i zla (sigurno i jedan od najkulminantnijih u umetnosti uopšte), ali je neopravdanost takvog razmišljanja vrlo brzo bila uočljiva, obzirom da je i sam roman paralelno dostigao planetarni proboj u Pop kulturu. Možda je razlog tome genijalna ideja Petera Jacksona da tri dela knjige ne prikaže od jednom, već pusti publiku da se „krčka” još dve godine po izlasku prvog filma, a možda i ima nečeg u ultimativnoj istini da ljudi, i pored sve tehničke zagriženosti još uvek nisu prevazišli mačeve i magiju misticizma njihove osnovne nesavršenosti (ako će ikada i biti u mogućnosti) i da se još uvek kače na idolopoklonstvo heroja dobra i zla, koji su im potrebne kao krajnosti…

Hobit kao priča nas vraća na sam početak Gospodara Prstenova, onaj period kada Bilbo i Frodo još uvek žive u blagostanju, iščekujući 111. rođendan ovog prvog. U predugim satima, Bilbo se prečesto priseća avanture koja se odigrala nekih 60 godina pre toga- mitskog putovanja po kojem je poznat u Okrugu i odlučuje da to sećanje zabeleži u posebnu knjigu, koju će ostaviti u amanet potomcima. A priča njegove mladosti počinje neizbežnim izležavanjem u prijatno jutro i pušenjem najboljih listova na suncu, te sasvim slučajnim dobro jutro koje se odjednom pretvori u pomalo neprijatan razgovor sa majstorom vatrometa Gandalfom. Taman kada je pomislio da se otresao tih neprijatnih senzacija i kada je spremio izvrsnu večeru (Hobiti i inače sve probleme rečavaju u kuhinji i dobar obrok im znači iznad svega ostalog, tj. može im pomoći da prevaziđu i najgore uslove života i nedaće) pred sam početak obroka se na njegovim vratima pojavljuje iznenađenje u vidu 13 patuljaka, koji očas posla očiste celu njegovu ostavu u zanimljivoj terevenki. On biva pozvan da s njima pođe kao njihov obijač (zbog veličine), da im pomogne da povrate zlato Erebora, njihovog doma iz kandži zmaja Smauga, na šta on posle jednog onesvešćivanja i dosta prenemaganja ipak pristane. Isprva kao njihov teret, a kasnije, zadivljen svime što se oko njega zbiva, on na ovom putu, ili bar u ovom prvom delu istog, menja i sudbinu Srednjeg sveta…

Razgranata mašta J.R.R. Tolkiena je zaista čekala decenijama da se neko prihvati pokušaja da sve to ekranizuje i približi širem auditorijumu. Za prvobitni pokušaj sa Gospodarom prstenova Peter Jackson je izdašno nagrađen, kako priznanjem za režiju, tako i za kvalitet samog filma. U istoriji kinematografije će, zahvaljujući tome, ostati upisano njegovo ime, čime god i kako god da se time bude bavio u budućnosti. Ipak, osećaj nezavršenosti je izgleda bio prejak: autor se vraća Srednjem svetu kroz formalni prethodak, a faktički nastavak priče iz ovog remek-dela. Pretpostavka da je bilo potrebe da se sam svet podrobnije objasni bi bila vrlo moguća, barem po onome što Hobbit pruža- ovde se mnogo više i mnogo bajkovitije bavi samom tipizacijom vrsta i rasa nego u mračnom svršetku trećeg razdoblja koji pripada Gospodaru prstenova. Mizanscen i podloga priče su vrlo slični, tek neznatno tehnički unapredjeni (čuveni 48 fps o kojem se mnogo pričalo kao novoj tehnologiji izrade frejmova), a i ton naracije nije uzeo drugačiji tok. Čak je vidljivo da su pojedine sekvence morale da se urade u znatno mračnijem tonu, zbog dramatizacije samog sižea. Takođe, muzička linija se izdašno nastavlja na ono što je Howard Shore već napravio u Gospodaru prstenova, iako svaka rasa ima svoju muzičku sekvencu, što se može posmatrati kao zanimljiva inovacija. Vidni napredak u odnosu na Gospodara prstenova je svakako Martin Freemen, u ulozi mladog Bilba, koji apsolutno pleni svojom glumačkom veštinom i harizmom i, žargonski rečeno, „krade” predstavu i takvim veličinama kao što su Ian McKellen ili Cate Blanchett (mada bi bilo nepošteno ne pomenuti i odličnog, ali već viđenog, u istoj ulozi Goluma, Andija Serkisa, kao i pravo osveženje priče, Sylvestera McCoya, koji glumi prilično otkačenog, stoga i modernoj publici interesantnog, čarobnjaka Radagasta).

Svima koji su ikada čitali origanalnu knjigu će biti jasno da je bilo potrebno dosta dorađivanja ne bi li Hobbit od dečije priče postao ozbiljan film. Čini se da je ekipa dosta dobro uspela da premosti ovaj problem. Ipak, i pored svih smicalica koje današnji film ima na raspolaganju, generalni utisak je da se radi o mlađem bratu Gospodara prstenova. Sličan vizuelni identitet, protagonisti koje smo već videli (doduše, pojedine u potpuno drugačijim ulogama), pa i samom težinom dela. Čak ni raskoš Erebora i priče o njegovom bogatstvu, te sav žal Patuljaka za svojim domom, nostalgija koju oni maskiraju stalnim grubim šalama i obilnim terevenkama, pa ni ragranat set negativaca u odnosu na vrlo uočljivog Sarumana iz kapitalnog dela Tolkienovog opusa (u pitanju je veoma zanimljiv petougao potpuno različitih kreatura, na čelu sa jednim zmajem) ne uspevaju da naprave neophodni pomak da bi se ovo ostvarenje gledalo odvojeno od prethodnog. Svejedno, u moru imitacija fantastike koje su zaboravile da je osnov iste upravo sama priča, ovo je lepo osveženje. Malo je epskih hitova koji danas opravdaju paprenu cenu karte za 3D projekcije u bioskopima, makar i za onu parolu „dva sata kvalitetnog programa”.

Glas boziji u narodu
  • Save
Previous post Glas Božiji u narodu (Branko Radaković, 2010)
Amour
  • Save
Next post Amour (Mihael Haneke, 2012)
Share via
Copy link
Powered by Social Snap